Page 59 - STAV broj 367

Na moje iznenađenje, ispred kuće stajao je meni nepoznat deblji čovjek, neko “viso- se opipati, bila je tu, u osmijesima djece i
njen vlasnik Taib sa suprugom Nefušom... ko” vojno lice, vidim po obilježjima. Nije žena, kikotu koji se prolamao, nekim ve-
Njihova djeca, Edin u dobi od osam i Admir s našeg kraja. Po naglasku, možda Tuzlak. drijim temama... Nije se, kao do jučer, is-
nešto mlađi, trčkarala su kao da je vašar, kao Prilično izmučena, umorna lica. Kao da potiha, sa zebnjom (s onim što je prilično
da je neka svečanost, a ne rat koji je došao danima nije spavao. Skinuo je vojničku izvjesno da će doći, a nije nimalo prijatno),
i na prag ovog sela? Kao da se ništa bitno kapu, bacio je na stol i nekako nestvarno, pričalo, planiralo o odlasku, o izbjeglištvu,
ne dešava. Taib nasmijan... Čudno, zar nije kao da se obraća većoj grupi ljudi, negdje pomjeranju, putu u nepoznato i neznano...
u radnoj obavezi, u Paskoj, u bolnici, ili na na otvorenom prostoru jako glasno počeo Bila je to veličanstvena pobjeda Armije
putu prevozeći ranjenike? Njegov kombi, govor, na trenutke kao da je vikao, cijela se RBiH! I to u uvjetima totalne blokade, rata
sada u službi saniteta, hitne pomoći, par- prostorija tresla. na dva fronta, kada su “kartografi”, i ovi
kiran! Kao da mi je pročitao misli, reče: “Idioti. Umjesto da naprave dogovor pro- neprijateljski i ovi iz međunarodne zajed-
“Gotovo je. Vareš je oslobođen! Spojena je tiv agresora, oni prave dogovor s njima! Šta nice, već podijelili zemlju Bosnu “osudiv-
slobodna teritorija.” su im uradili u Posavini? Je li ijedno hrvat- ši” je na nestanak.
Dolje ispod kuće vidjeh narod kako sko selo ostalo? Eto im i Boban i Tuđman! Vraćeno je samopouzdanje napaćenom
stoji. Dotrčao sam do tog brežuljka, gdje Nama su ovdje, sleđa, htjeli četnike propu- i izmrcvarenom narodu ovih krajeva. Po-
su svi stajali, i mladi i stari, sve što se za- novo se počelo pričati o svakodnevici, o
teklo u selu, čak i umorni vojnici iz sela Vraćeno je samopouzdanje zimnici, sijelima, prijeratnom životu... Na-
čija je “produžena smjena” konačno bila kon nešto više od godinu strašnog udara
okončana... Pratili smo pogledom kolonu napaćenom i izmrcvarenom srbijansko-četničkog agresora imali smo
na cesti. Vraćali su se vojnici iz tuzlanske narodu ovih krajeva. oružanu sila sposobnu izvoditi ofanziv-
regije u kamionima, u manjim vozilima u na djelovanja. Oslobađati! Otkloniti opa-
Kladanj, ili Živinice, ili Gračanicu, Sapnu, Ponovo se počelo pričati snost! Osigurati kakav-takav život na slo-
možda Gradačac... Mahali smo im. Vojnici o svakodnevici, o zimnici, bodnoj teritoriji.
su mahali nama. Poneko od njih bi dignuo Sljedećeg dana došla je Julija B., naša
ruku s visoko uzdignuta dva prsta. Bilo je i sijelima, prijeratnom životu... kućna prijateljica, sada medicinska sestra
pucanja u zrak... Na izmučenim, napregnu- Nakon nešto više od godinu u Paskoj Luci. Bio je 11. novembar 1993.
tim licima mladića, spremnih dati svakog godine. “Jutro”, pozdravi nas nakon što je
časa ono najvrednije za slobodu, jasno su strašnog udara srbijansko- ušla u prostoriju gdje smo stanovali.
se mogli “pročitati” olakšanje, sreća, spo- -četničkog agresora imali “Dobro jutro. Dobro nam došla. Kako
koj... Vraćali su se kućama, živi i zdravi! si? Otkud tebe?”, reče mama. Julija je sle-
Svojim najbližim, majci, ocu, bratu, sestri, smo oružanu sila sposobnu gnula ramenima, othuknula, sjela, da bi
djevojci ili supruzi. Bilo je i onih (mnogo izvoditi ofanzivna djelovanja. potom rekla: “Nije dobro. Nego, mogu
sam puta čuo tu priču, te sudbine progna- li dobiti šoljicu kafe, pa ćemo pričati?! A
nih iz istočne Bosne) koji su preživjeli a da Oslobađati! Otkloniti opasnost! došla sam s Taibom, vozačem. Znam da
niko od njihovih najbližih nije. Takvi su Osigurati kakav-takav život na ste kod njega.” Mati je u tren oka izašla
imali dodatni motiv, takvi su obično bili s kahvom. “Idem u Oćeviju. Tamo imam
najhrabriji borci, gazije... slobodnoj teritoriji. rodbine. Gotovo je sav narod izašao. Sve je
Rukovali su se u Varešu, poput saveznič- ostalo. Ostala mi je i rodica K. Dobila sam
kih snaga na rijeci Elbi u Drugom svjet- stiti... Da su prošli”, na trenutak je zastao, propusnicu. Idem je posjetiti. Idem vidjeti
skom ratu, pripadnici Drugog korpusa s sada kao da je to želio što tiše reći, kao da može li se išta sačuvati. Nego, znam da je
drugovima iz Kaknja, Zenice, Breze ili iz krije informaciju, kao da ne želi da ga čuju neimaština”, pogledala je u mene, da bi po-
nekog drugog mjesta u zoni odgovornosti ni oni vojnici na kraju restorana”, “bila bi tom nastavila: “Neka pođe dijete sa mnom.
Trećeg korpusa... ovo nova Bijeljina. Krvi bi nam se napili. Ostalo je nešto hrane. Bolje da uzmete vi,
A i sad je pitanje kako ćemo se odbraniti!” nego da završi po švercerskim tezgama ili
RATNE PRIČE Pogledao je pravo u mene i nastavio, da propadne.”
Sišao sam do ceste želeći biti što bliže, ponovo u visokom tonu. “Nego, gospodo, Brzo sam se spremio i pošao s Julijom.
želeći uživati u ovim momentima ponosa, izvinite me. Dvoje mi je ‘djece’, momci k’o Kolima nekadašnjeg Doma zdravlja nakon
slobode, prkosa... Vidjeh Vasvu. Zove me jabuke, stradalo. Bespotrebno. Da su potpi- sat vremena, stalno zastajući kako bismo
da svratim. Ispred parkiran vojni džip. Ula- sali, prihvatili sporazum ko ovi iz..., kako se propustili vojsku koja je išla u suprotnom
zim, restoran poluotvoren. Tek dva stola zovu ona sela – Mogulica?!?”, upita oficir. smjeru, nekako smo se probili do Križevi-
pripremljena. Skromno. Nešto suhog mesa, Ahmo ga ispravlja: “Magulica.“ “Da, da... ća. Tu je bila raskrsnica. Desno je put vo-
feta sir narezan u kriške. Za jednim stolom Njima svaka čast. I dan-danas ratuju pro- dio prema Oćeviji i Varešu, lijevo prema
vojnici u ćošku restorana. Za stolom blizu tiv četnika. Zadužili su ovu državu. Njima Boganovićima i Olovu. Izašli smo. Došli
ulaza, prično udaljena od prvog raspremlje- sve dati, sve beneficije tim ljudima... kada do punkta. Julija je izvadila propusnicu.
nog stola, sjedi druga grupa. Vasvin suprug se prokleti rat završi.” Vojni policajac je pogledao. “Još vam ne
Ahmo u društvu, čini mi se, oficira. “Sje- možemo garantovati bezbjednost. Molimo
di”, izvuče mi stolicu Ahmo. “Šta ćeš piti?”, DRUGA STRANA POBJEDE da se vratite. Dođite sutra”, reče policajac
upita me. Znao sam da nema mnogo čega, Ahmo mi je dao znak da se udaljim. mrtvo-hladno.
blokada je i dalje, pa slegnuh ramenima i Nabrzaka sam popio sok od jagode. Nakon Julija je otišla ka bolnici u Pasku. Vid-
rekoh: “Šta ima!” nekoliko mjeseci popio sam sok iz staklen- no razočarana. Vratio sam se kući pješke.
“Evo za tebe sok od jagode. Vojnici su ke! Bio sam radostan. Nekakva mala sitna Bio sam radostan. Neću morati ponovo u
donijeli paket. Toliko je zaliha u Varešu radost. Nagovještaj da se možda stvari vra- izbjeglištvo! Barem za sada. Činilo mi se da
zarobljeno. Čini mi se, dovoljno da hrani ćaju u normalu?!? ništa nije moglo pomutiti moju sreću tog
i Zenicu i Tuzlu! Da prezimimo. Dobro će Izašao sam na cestu. I dalje su prolazi- dana... Razmišljao sam, sutra ćemo poku-
ovo doći”, reče Ahmo. Preko puta Ahme li vojnici. Euforija se širila selom. Mogla šati, sutra će biti nova nafaka... n

STAV 18/3/2022 59