Page 63 - STAV broj 367
P. 63

Piše: Izet PERVIZ


                unih četrdeset godina, pet puta   OSMANOVE MRKLINE                Uvečer, u tijesnoj pisarskoj radnji pod-
                dnevno, penjao se ćoravi Osman   Umro je ćoravi Osman u petak, 12. fe-  no sahat-kule, uz same javne nužnike, is-
                zavojitim basamacima uz mu-  bruara 1190, a po gregorijanskom kalen-  pod mnogobrojnih papirnatih mjeseca i
         Pnaru Bijele džamije u Dolu na     daru bijaše 1776. godina. Posljednje što je   zvijezda i još kojekakvih oblika kojima se
          Vratniku. Na šerefetu, prije nego bi za-  čuo bio je glas telala koji je udarao u doboš   ovaj dućan pokorno ukrašavao svaki put
          učio ezan, dugo bi othukivao i iskašlja-  i gromovito vikao da se sultanu Abdul-Ha-  kada bi to vlast zatražila, pod svjedočenjem
          vao naslage duhana što mu se taložiše u   midu rodila kći i da se odmah okite dućani.   jedne slike unajmljene za ovu priliku, a na
          grudima desetljećima. Usput je kotrljao   Zaokupljena kićenjem radnji, čaršija i ne   kojoj jedan janjičarski alaj odlazi u vojnu,
          kuglice tespiha i u pomračini svoga sli-  primijeti da ga nema, ni njega ni njegovog   smjerni Mustafa Bašeskija dodat će ime
          jepila zamišljao grad pod sobom. Tako je   glasa s munare Bijele džamije. Ni oni koji   Osmanovo na svoj spisak, na koji se nije
          računao vrijeme. Dok bi sva trideset tri   bi o njemu bez ikakvog razloga razastira-  dolazilo nikakvim zaslugama, već onim
          zrna na tespihu jagodicama palca proti-  li zajedljive priče, ljubomorni jer ćoro sve   što će svako čeljade pod Božijom kapom
          snuo preko prevoja kažiprsta, prošla bi   može kao da četiri oka ima, a oni ni s oba   jednog dana morati učiniti – ispiti smrt iz
          cijela minuta. Tu nije bilo greške. Bio je   zdrava od svojih života ništa ne načiniše,   njenog nepredvidljivog pehara.
          to ritam njegovog života već ravnih četr-  nisu nalazili potrebe da ga spominju. I oni   Kada je zavio i posljednje slovo u Osma-
          deset godina, još od onog dana kada mu   bijahu zaokupljeni pričom o dva handža-  novom imenu, dodade Mustafa i pridjev
          se pod zidinama Banje Luke jedan kur-  ra što ih je postavilo na Tašlihanu tako da   slijepi, a onda zatvori oči i poče pomjerati
          šumom opiljeni kamenčić zabo tačno u   izgledaju kao da slobodno, ničim prikače-  lice lijevo-desno, pokušavajući zamisliti
          zjenicu i virio otud poput sablazni. Niko   ni, lebde u zraku, pa se narod okuplja po   da je slijep i da ništa pod milim Bogom
          ga nije smio izvaditi, svi su mu govorili da   cijeli dan ispod njih i ibreti se, velehavle i   ne vidi. U mraku vlastitog bića učini mu
          će mu oko iscuriti i da će nestati iz njega   tobejarabi. Ili pričaju o konju što ga od tr-  se da nije pravedno da uz Osmanovo ime
          očinjeg vida. Džaba im je uzvraćao da ni   govačkih sepeta i šarene abe načiniše aščija   stoji samo onaj pridjev, slijepi, kao da mu
          ovako ne vidi i da ga barem neće žuljati.   Husejin-baša i Avdi-čauš Hamalović, pa ga   je to prezime ili ime oca, ili, Bože sačuvaj,
          Ljudi, koji su bez trunke samilosti sasi-  uspraviše u Hamalovića kahvi, a ljudi se   zanimanje. Utom otvori oči, stisnu kalem
          jecali dušmane kao brave, uzmicali su od   čudom čudiše i opet velehavlaju i govore   kao da ga želi polomiti i tvrdim slovima
          njegovog oka i zakretali glavu. Na kraju   da ništa slično u svome vijeku vidjeli nisu.   zapisa sve što je znao o Osmanu. Pisao
          je sam morao saviti kažiprst i palac u kli-  Dođe ta priča i do Visokog pa ti eto Viso-  je u nekom grču, othukujući, kao da je u
          ješta, poduhvatiti onaj kameni opiljak i   čana i kupiše onog konja za devet groša,   onom kratkom trenutku dok mu vjeđe bi-
          potegnuti kao da vadi trn iz tabana. Išču-  pričaju u Mlatišuminom dućanu i smiju-  jahu sklopljene spoznao, i to sasvim, svom
          pa ga u jednom potezu, a s njim, rekoše,   lje se. Bili su raspoloženi jer je Visočane
          iščupa i vid iz oba oka.          bio glas da je lakše mjesec uhvatiti u usta
            Otad, iako bijaše potpuno slijep, sve je   nego njima šta prodati, a oni im, bezbeli,
          radio sam i nikom nije dao da mu pomo-  uvališe konja sepetara. I udaraju u smijeh
          gne. Kao u inat cijelom šeheru, naviklom   bez mjere, pa iz tog smijeha izleće zakletva
          da ljudi s kakvom teškom falinkom ostaju   jednog od njih koji se kune svim i svačim
          zatvoreni u kući i sasvim zavisni od drugih,   kako su Visočani, da ne bi sami bili na-
          svakog dana, sve dok ga noge ne izdadoše,   magarčeni, podgovorili ljude iz neke ka-
          spuštao se na Baščaršiju. Sve vrijeme vrtio   sabe iz unutrašnjosti, kojoj ni Husejn-baša
          je tespih u ruci i vazda bi pomicao usnama   ni Avdi-čauš ne žele otkriti naziv dok se
          kao da se stalno s nekim sašaptava.   posao ne svrši, da i oni od Sarajlija kupe
            Najviše je volio sjediti na ćepencima   jednog konja od sepeta, i ovi ga naručiše.
          Mlatišuminog dućana i osluškivati vre-  I smiju se i slažu priče i dosjetke i ne fali
          vu grada i ljudske glasove. Kazivalo se da   im ni slijepi Osman ni njegov glas, kao da
          može po načinu hoda prepoznati pola čar-  ga nikada među njima nije ni bilo.
          šije. Još se kazivalo da mu je tespih mjera   Slijepog Osmana spomenuše još jed-
          po kojoj premjerava svijet oko sebe i da bi   nom u Hamalovića kahvi i tada ga sasvim
          se bez njega sasvim izgubio. Taj bi osva-  izbrisaše iz svojih sjećanja. Dok su prevr-
          nuo na Ilidži umjesto na Vratniku, samo   tali istrošene sepete da od njih načine još
          da mu je onaj tespih kako izbiti iz ruke,   jednog konja, neko ispriča da je dan prije
          kazivali su obijesni. Neki su to i pokuša-  bio na Vratniku i da gore pričaju kako su
          vali, ali im nije uspijevalo. Niti je uspije-  ćoravom Osmanu dok su ga gasulili našli
          valo onima koji su i od njega htjeli načiniti   oko vrata kožnu vrpcu i o njoj kesu. Svi su
          čaršijsko posprdalo, kao što su to činili od   mislili da su dukati, kakav vrijedan prsten
          svakog ko nije bio po mjeri normalnosti   ili neprocjenjiv dragi kamen. Zato pozvaše
          kakvom ju je čaršija propisivala. Ali u sli-  rodbinu i hodže i najuglednije ljude da se
          jepom Osmanu bilo je nečeg mnogo jačeg   u prisustvu što više svjedoka otvori – kad
          od njihove ljubomore. Na kraju, kada se   iz one kožne kese ispade jedan oprljak od
          sva njihova zloba odbi od Osmana kao o   kamenčića, isti onaj s kojim je zauvijek
          kakav kamen, ostade samo ta zajedljivost   otišao Osmanov vid. Ljudi se samo po-
          koja bi izbijala iz njih svaki put kada bi ga   gledaše, otužno odmahnuše glavama i na-
          vidjeli kako se spušta niz Kovače ili kako   staviše da slažu one sepete nastojeći da još
          korača na začelju dženaze.        jednom dobiju oblik konja u punom kasu.


                                                                                                    STAV 18/3/2022 63
   58   59   60   61   62   63   64   65   66   67   68