Page 63 - STAV broj 367

Piše: Izet PERVIZ

unih četrdeset godina, pet puta OSMANOVE MRKLINE Uvečer, u tijesnoj pisarskoj radnji pod-
dnevno, penjao se ćoravi Osman Umro je ćoravi Osman u petak, 12. fe- no sahat-kule, uz same javne nužnike, is-
zavojitim basamacima uz mu- bruara 1190, a po gregorijanskom kalen- pod mnogobrojnih papirnatih mjeseca i
Pnaru Bijele džamije u Dolu na daru bijaše 1776. godina. Posljednje što je zvijezda i još kojekakvih oblika kojima se
Vratniku. Na šerefetu, prije nego bi za- čuo bio je glas telala koji je udarao u doboš ovaj dućan pokorno ukrašavao svaki put
učio ezan, dugo bi othukivao i iskašlja- i gromovito vikao da se sultanu Abdul-Ha- kada bi to vlast zatražila, pod svjedočenjem
vao naslage duhana što mu se taložiše u midu rodila kći i da se odmah okite dućani. jedne slike unajmljene za ovu priliku, a na
grudima desetljećima. Usput je kotrljao Zaokupljena kićenjem radnji, čaršija i ne kojoj jedan janjičarski alaj odlazi u vojnu,
kuglice tespiha i u pomračini svoga sli- primijeti da ga nema, ni njega ni njegovog smjerni Mustafa Bašeskija dodat će ime
jepila zamišljao grad pod sobom. Tako je glasa s munare Bijele džamije. Ni oni koji Osmanovo na svoj spisak, na koji se nije
računao vrijeme. Dok bi sva trideset tri bi o njemu bez ikakvog razloga razastira- dolazilo nikakvim zaslugama, već onim
zrna na tespihu jagodicama palca proti- li zajedljive priče, ljubomorni jer ćoro sve što će svako čeljade pod Božijom kapom
snuo preko prevoja kažiprsta, prošla bi može kao da četiri oka ima, a oni ni s oba jednog dana morati učiniti – ispiti smrt iz
cijela minuta. Tu nije bilo greške. Bio je zdrava od svojih života ništa ne načiniše, njenog nepredvidljivog pehara.
to ritam njegovog života već ravnih četr- nisu nalazili potrebe da ga spominju. I oni Kada je zavio i posljednje slovo u Osma-
deset godina, još od onog dana kada mu bijahu zaokupljeni pričom o dva handža- novom imenu, dodade Mustafa i pridjev
se pod zidinama Banje Luke jedan kur- ra što ih je postavilo na Tašlihanu tako da slijepi, a onda zatvori oči i poče pomjerati
šumom opiljeni kamenčić zabo tačno u izgledaju kao da slobodno, ničim prikače- lice lijevo-desno, pokušavajući zamisliti
zjenicu i virio otud poput sablazni. Niko ni, lebde u zraku, pa se narod okuplja po da je slijep i da ništa pod milim Bogom
ga nije smio izvaditi, svi su mu govorili da cijeli dan ispod njih i ibreti se, velehavle i ne vidi. U mraku vlastitog bića učini mu
će mu oko iscuriti i da će nestati iz njega tobejarabi. Ili pričaju o konju što ga od tr- se da nije pravedno da uz Osmanovo ime
očinjeg vida. Džaba im je uzvraćao da ni govačkih sepeta i šarene abe načiniše aščija stoji samo onaj pridjev, slijepi, kao da mu
ovako ne vidi i da ga barem neće žuljati. Husejin-baša i Avdi-čauš Hamalović, pa ga je to prezime ili ime oca, ili, Bože sačuvaj,
Ljudi, koji su bez trunke samilosti sasi- uspraviše u Hamalovića kahvi, a ljudi se zanimanje. Utom otvori oči, stisnu kalem
jecali dušmane kao brave, uzmicali su od čudom čudiše i opet velehavlaju i govore kao da ga želi polomiti i tvrdim slovima
njegovog oka i zakretali glavu. Na kraju da ništa slično u svome vijeku vidjeli nisu. zapisa sve što je znao o Osmanu. Pisao
je sam morao saviti kažiprst i palac u kli- Dođe ta priča i do Visokog pa ti eto Viso- je u nekom grču, othukujući, kao da je u
ješta, poduhvatiti onaj kameni opiljak i čana i kupiše onog konja za devet groša, onom kratkom trenutku dok mu vjeđe bi-
potegnuti kao da vadi trn iz tabana. Išču- pričaju u Mlatišuminom dućanu i smiju- jahu sklopljene spoznao, i to sasvim, svom
pa ga u jednom potezu, a s njim, rekoše, lje se. Bili su raspoloženi jer je Visočane
iščupa i vid iz oba oka. bio glas da je lakše mjesec uhvatiti u usta
Otad, iako bijaše potpuno slijep, sve je nego njima šta prodati, a oni im, bezbeli,
radio sam i nikom nije dao da mu pomo- uvališe konja sepetara. I udaraju u smijeh
gne. Kao u inat cijelom šeheru, naviklom bez mjere, pa iz tog smijeha izleće zakletva
da ljudi s kakvom teškom falinkom ostaju jednog od njih koji se kune svim i svačim
zatvoreni u kući i sasvim zavisni od drugih, kako su Visočani, da ne bi sami bili na-
svakog dana, sve dok ga noge ne izdadoše, magarčeni, podgovorili ljude iz neke ka-
spuštao se na Baščaršiju. Sve vrijeme vrtio sabe iz unutrašnjosti, kojoj ni Husejn-baša
je tespih u ruci i vazda bi pomicao usnama ni Avdi-čauš ne žele otkriti naziv dok se
kao da se stalno s nekim sašaptava. posao ne svrši, da i oni od Sarajlija kupe
Najviše je volio sjediti na ćepencima jednog konja od sepeta, i ovi ga naručiše.
Mlatišuminog dućana i osluškivati vre- I smiju se i slažu priče i dosjetke i ne fali
vu grada i ljudske glasove. Kazivalo se da im ni slijepi Osman ni njegov glas, kao da
može po načinu hoda prepoznati pola čar- ga nikada među njima nije ni bilo.
šije. Još se kazivalo da mu je tespih mjera Slijepog Osmana spomenuše još jed-
po kojoj premjerava svijet oko sebe i da bi nom u Hamalovića kahvi i tada ga sasvim
se bez njega sasvim izgubio. Taj bi osva- izbrisaše iz svojih sjećanja. Dok su prevr-
nuo na Ilidži umjesto na Vratniku, samo tali istrošene sepete da od njih načine još
da mu je onaj tespih kako izbiti iz ruke, jednog konja, neko ispriča da je dan prije
kazivali su obijesni. Neki su to i pokuša- bio na Vratniku i da gore pričaju kako su
vali, ali im nije uspijevalo. Niti je uspije- ćoravom Osmanu dok su ga gasulili našli
valo onima koji su i od njega htjeli načiniti oko vrata kožnu vrpcu i o njoj kesu. Svi su
čaršijsko posprdalo, kao što su to činili od mislili da su dukati, kakav vrijedan prsten
svakog ko nije bio po mjeri normalnosti ili neprocjenjiv dragi kamen. Zato pozvaše
kakvom ju je čaršija propisivala. Ali u sli- rodbinu i hodže i najuglednije ljude da se
jepom Osmanu bilo je nečeg mnogo jačeg u prisustvu što više svjedoka otvori – kad
od njihove ljubomore. Na kraju, kada se iz one kožne kese ispade jedan oprljak od
sva njihova zloba odbi od Osmana kao o kamenčića, isti onaj s kojim je zauvijek
kakav kamen, ostade samo ta zajedljivost otišao Osmanov vid. Ljudi se samo po-
koja bi izbijala iz njih svaki put kada bi ga gledaše, otužno odmahnuše glavama i na-
vidjeli kako se spušta niz Kovače ili kako staviše da slažu one sepete nastojeći da još
korača na začelju dženaze. jednom dobiju oblik konja u punom kasu.

STAV 18/3/2022 63