Page 65 - STAV broj 161
P. 65
gledajući da to bude prije akšama jer se u Svojevremeno su u nekim mjestima živjele hodže koje su
taj vakat dobro znalo šta je akšam. Nije “otvarale zvijezdu”, skidale sihire, pisale zapise i tako pomagale
to k’o danas. Danas se u akšam rajzuje i jadnom svijetu, i to ne samo insanu nego i hajvanu. Po selima su
hoda kud ko stigne. Eto, i ti si jednom bile žene koje su djeci vezivale neke konce oko ruku, “odučavale
spominj’o da nema smetnje da se u akšam im” i salijevale strave. Bilo kakav govor o neutemeljenosti
ili po noći režu nokti. Je l’ de?” ovakve prakse koja nema uporišta u islamskom učenju završava
se uobičajenim komentarom: “Vi, novokomponovane hodže, ne
Klimnem glavom da potvrdim i znate ništa. Dosadašnje hodže su bile puno učevnije od vas”
dodam kako se nekada noću živjelo uz
lampu ili svijeću pa se nije dobro vidje- Veli, krenuo on kući za ovcama, k’o što i “Potez’o je on i Bismillu, al’ dok se
lo. Danas se uz sijalice bolje vidi noću vazda radi. Kad, šta će ti biti, pred njega E’ūze nije sjetio, ništa mu nije bilo fajde!”
nego danju. stupi međed. Pravi pravcati međed. I kako
stupi pred njega, krenu pravo put njega. “Vala, nekad ću i to ispričati. Smijem
“Ne ulazim ja u to. Nokti jesu pogani Tu se latili i dobro se pronosali. Ðahkad li?”, upitah.
i toga se treba čuvati, ali hoću da ti kažem međed obori njega, a đahkad i on medu na
šta bi s dedom. Jedne večeri on ne siđe s zemlju baci. Vidio dedo da je vrag odnio “Ma što ne smiješ, moj efendija, slo-
planine. Hajvan siš’o, a od njega ni traga šalu i da tu nisu čista posla, počeo učiti i bodno ti, odmah sutra ako hoćeš!”
ni glasa. Diglo se selo na noge. Svi znaju što zna i što ne zna. A-a, ne pomaže. Sjeti
da je nešto krenulo kako ne valja čim ga se u neka doba E’ūze. “Hvala ti što si mi ovo ispričao!”, htje-
nema. Latili oni sjekire i fenjere u ruke doh da budem učtiv.
pa put planine. Pretraživali sve njive po ‘Ljudi moji, nećete mi možda vjerovati,
kojima on obično čuva ovce, a on k’o da ali, kako ja potegoh E’ūzu, nesta međeda, “Nema na čemu. Samo sam ti istinito
je u zemlju prop’o. Srećom, nađu ga u jed- k’o da ga ni Bog dao nije!’ kaz’o, a ovo tvoje o E’ūzi me podsjetilo na
nom docu. Ima tu nakva uvala kud svijet to. I, stvarno, E’ūza je čudo!”
vuče drva, pa put prop’o, i baš moraš doć’ Ovo ti je, efendija moj, živa istina.
tu da bi ga vidio. Eto, upitaj i danas po selu ove starije, svi “Treba je češće učiti, je l’ de?”, rekoh
će ti pripoviditi ovako, od riječi do rije- već zatvarajući džamijska vrata.
Vide oni da je on zgruhan i onemo- či. Čuveni dedo što se s međedom hrv’o.”
ćao, ali nema nikakvih rana i, Bogu fala, “Na svakom koraku! Kakvih sve me-
ništa nije polomio. Čim su mu dali malo “Vidiš, i baš da ga E’ūza spasi!?”, re- đeda oko nas ima, vjeruj mi, na svakom
vode i posjedili s njim, vratila mu se sna- koh mu. koraku je treba učiti!”
ga, skočio na noge i uporedo uz njih sišao
u selo. E, tu je opričao šta je stvarno bilo. Obojica se nasmijasmo.
“Allahimanet!”
“Allahu na amanet, moj efendija!”n
STAV 5/4/2018 65
