Page 31 - BROJ 53/GODINA II/SARAJEVO 10.03.2016.

STAJALIŠTA

UOČI PETKA
Rad pojma

“NEMOJ SE VRUĆ

VODE NAPITI”

Kakav je posao gdje ne provrije graška znoja? Gdje ne nabubri
balon žulja? Gdje ne procvjeta lokvanj naboja? Gdje ne zasja ulje

Piše: ispod nokata? Gdje ne nikne patlidžanasta čvoruga? Šta su sve
Samedin KADIĆ čitalačke sinteze u odnosu na ožiljak, to esencijalizirano naslijeđe
kivnog i brzopletog napora

ikad u svojoj široj rodbini ni- je dojam stvoren zbog jednog statičnog od drugog, motika produbljuje ćitab, a
sam bio dovoljno shvaćen. To pogleda na pojavnu stranu umnog dje- ćitab oduzima motici žestinu.
što sam hodža uvijek im je lanja, na njegovu vanjsku datost, kao da Ali evo dolaze generacije koje ne
Nbilo istovremeno simpatično se događa na slici: izvaljen na leđima, na umiju ni u ćitab ni u motiku jer je si-
i tužno, ali to što sam asistent na fakul- boku, na stomaku, čitalac leži na kauču, nekura njihova čarobna riječ. Masovno
tetu i piskaram – pomalo im je neozbilj- na ležaljci, podu, ljuljašci, zavaljen u fo- upisuju fakultete koji, opet, u svojem
no. Zna se šta je rad: poturi leđa, udari telji, skvrčen na tabureu, noge je prebacio bolonjskom ukazanju od njih stvaraju
čekićem, prebij na koljenu, počisti lopa- preko natkasne, ručke kauča, naslona fo- ljude koji nisu sposobni ni za kopanje
tom, povuci užetom, mlatni ćuskijom, telje, pisaćeg stola, glave utonule u jastuke ni za čitanje. Mora se kopati deset sati
zadrndaj hiltijevkom, produbi krampom, ili vlastite ruke i bistri knjigu. Davno je dnevno da se nešto ima, a ostalih osam
obriši krpom, ubaci u mješalicu, zašara- Italo Calvino zapazio neophodnost udob- čitati da se nešto zna. To je problem bo-
fi ako-bušilicom, podebljaj daskom, is- nog smještaja u procesu čitanja: “Položaj lonjskog mentaliteta, čitati što manje, a
cjepkaj sjekirom, prespoji žice, podmaži nogu od ključne je važnosti.” pisati što više, po mogućnosti činjenice
mašinu, izblanjaj drvo, otkuj kosu, izreži Upravo zbog tog položaja nogu, zato i suhe podatke, sve dok ruka ne zaboravi
nožem, zamijeni dio, izmjeri viskom, za- što gledaju samo u tu varljivu skulptu- i onu naslijeđenu mudrost koju joj je po-
ždij fanglom, ispeglaj mistrijom, doradi ru, neupućeni posmatrači zaključuju da darila motika. Škola i pamet nikad nisu
špahtlom i na kraju: sjedi na vreće, proko- se ovdje radi o neradu. Doduše, teško ni bili sinonimi, a Bologna briše svaku
mentiraj psovkom, zalij vodom, predahni je utvrditi da li posmatrani čitalac doi- mogućnost da to i budu. Ko želi da sa-
s dimom. Kakav je posao gdje ne provri- sta umuje ili je knjigu uzeo čisto da ga zna više o tome neka čita Teoriju neobra-
je graška znoja? Gdje ne nabubri balon malo zamanta i lakše odvede u san. U zovanosti Paula Konrada Liessmanna.
žulja? Gdje ne procvjeta lokvanj naboja? ovoj vrsti posla moguće su manipulaci- Ponekad, kad se vratim s iscrpljuju-
Gdje ne zasja ulje ispod nokata? Gdje ne je i opstrukcije nezamislive u fizičkom ćeg nedjeljnog izleta, zateknem u večer-
nikne patlidžanasta čvoruga? radu baziranom na količini i normi, re- njim satima tu svoju rodbinu kako kupe
Šta su sve čitalačke sinteze u odnosu cimo u groznu Vergilijevu smrt umetnu- i peru alat, izhrndani i prljavi nakon cje-
na ožiljak, to esencijalizirano naslijeđe ti Dylana Doga i uživati blaženog lica. lodnevne fizike, uvijek gledaju da ugra-
kivnog i brzopletog napora? Slična je stvar i s hodžinskim poslom, ni be vikend kako bi nešto uradili za sebe.
Kako neko čitanje i pisanje, tj. obično ovdje pojavna strana ne otkriva previše, S uživanjem ih slušam, jer oni, toliko
ležanje, može nazvati radom? Nema mi ništa teže od ćitaba, serdžade i tespiha; mi je puta Husein Hasković citirao ovu
ništa gore kao kad me neko od rodbine u ali prijašnje su efendije itekako šljakale Emersonovu stvar, “govore ne zato što
po bijela dana nazove i prije selama, pri- i gulile, uobičajena vazifa nije pokriva- se to od njih očekuje nego zato što ima-
je upita o zdravlju i perspektivi, surovo i la osnovne troškove, tako da su mora- ju šta kazati”. Smiju se kad na televiziji
sirovo pita: “Je l’ to spaaavaš?” Nije sada le crkavati s ostalim svijetom. Jedan je čuju fraze kao što su “predstoji nam oz-
važno jesam li ili nisam spavao, možda stari efendija nedavno izjavio kako su biljan rad”, “zasučimo rukave”, “ko rano
sam drijemao, možda se prepuštao plo- ga samo rat i izbjeglištvo spasili – toli- rani”, jer znaju da pravi radnici ne govore
dotvornoj uobrazilji, možda sam čitao, ko je na selu, pored redovnih imamskih mnogo. Obiđem da vidim šta su uradi-
možda sam razmišljao o stvaranju nebesa dužnosti, rintao. Znam da im se ne bi li, a onda duboko uzdahnem: “Lahko je
i Zemlje; ali u očima srditog, umornog, svidjelo da to čuju, ali nema bolje kom- vama. Valja meni večeras raditi.” A oni,
prevarenog lumpenproletarijata teški rad binacije od one koju su oni prakticirali, uvijek vedrog duha, namiguju mi: “Ne-
pojma obično je spavanje, ležanje. Takav malo ćitab, malo motika, jedno odmara moj se vruć vode napiti.” n

STAV 10/3/2016 31