Page 55 - STAV 74 04.08.2016

STAJALIŠTA

UOČI PETKA
Vedri islam

ŠTO JE ISLAMA,

TO JE DO ROGATICE

Naši su ljudi uvijek bili spremni, što se ono kaže, za din i iman
život dati. Pri tome ne mislim na onaj mit o našim pijanicama
kojima “u sve možeš dirati samo ne u džamiju”. Mislim na one
muslimane kojima možeš sve raditi, ali oni neće probati alkohol.
O toj ozbiljnosti i posvećenosti govorimo. O ljudima koji su
Piše:
Samedin KADIĆ godinama klanjali dvadeset rekata jacije. Ili deset poslije džume.
Hej, deset! Ili koji su postili i kosili u isto vrijeme

U su subhanali, pa malo i dovili, pa onda komentare, karikature, statuse na druš-
Bosni je islam uvijek bio vedar
Danas pratimo novinske naslove,
i veseo. Bilo je tu i tamo nam-
čekali onako jer se već bijahu susretali
ćora po džematima, ali njihova
tvenim mrežama, televizijske emisije, i
sa sličnim nadahnućima u drugim dža-
gorčina nije nikome naudila
islamu? Ili, otkud toliki strah? Mnogo je
osim njima samima, pa i danas prepri- mijama, doduše, nikad ovoliko dugo, pa pitamo se otkud tolika mržnja prema
se onda na kraju osjetili glupo i konačno
čavamo slavne tersluke, smijemo im se i podigli glave – kad nema hodže. Tobejara- aktera koji zajedno proizvode specifični
pomalo se ibretimo. Zapravo, ti najveći bbi. Gdje nestade? Gledaše jedni u druge model znanja koji cirkulira u masovnim
osobenjaci i namrštenke ostavili su nam zaprepašteni, a mujezin pogleda u kupolu medijima i legitimira se u centrima moći,
u naslijeđe najautentičnija kazivanja o tražeći bilo kakve tragove mogućeg uzdi- te se napokon internalizira kao istina
nekadašnjim džamatskim događanjima, gnuća. Utom se pojavi hodža na ulaznim (npr. o islamskom terorizmu), koja kao
lišena redundantnih bolećivosti dobrih vratima i dreknu: “E jesam vas zeznuo!” takva ne samo da generira kolektivnu
i blagih ljudi. Jednostavno mu je bilo naumpalo da sa svijest o islamu već i definira granice
Naše su džamije bile mjesta smijeha sedžde iskoči na ulicu. Nasmijali su se, svih slučajnih i nebitnih osporavanja i
i vedrine, koliko i najposvećenijeg pošti- promijenili abdest i iznova klanjali. neslaganja. U posljednjih je trideset go-
vanja svetog. Moglo bi se čak reći kako Ovakvih je priča pun svaki džemat. To dina sve oko islama ili grč ili senzacija.
je ona nedokučiva sredina između sveto- sveukupno ne znači da je ovdje islam bio Dinamika instaliranja istine o jednom
sti i samog života ovdje bila pronađena: neozbiljan ili da su se muslimani igrali turobnom, tegobnom i strahobalnom
nije sveto bilo toliko posesivno da uguši sa svojom vjerom. Naprotiv. Naši su lju- islamu bjesomučna je, pri čemu se sva-
život niti je život bio toliko obijestan da di uvijek bili spremni, što se ono kaže, za kodnevno vrši nevjerovatno epistemič-
živi bez svetog. Mevlud i teferič bili su din i iman život dati. Pri tom ne mislim ko nasilje nad poviješću, dokumentima
vazda u isti dan. Ali ne samo da se znalo na onaj mit o našim pijanicama kojima i muslimanima. Često, nažalost, i od sa-
za sretni ritam u kojem su se sveto i pro- “u sve možeš dirati samo ne u džamiju”. mih muslimana.
fano smjenjivali i preplitali već je i sam Mislim na one muslimane kojima možeš Vedrina bosanskog islama nagrađe-
prostor svetog ponekad planski raskrući- sve raditi, ali oni neće probati alkohol. O na je genocidom, rušenjem džamija i
van kako ga ne bi ispunila idolopoklonič- toj ozbiljnosti i posvećenosti govorimo. brutalnim ubijanjima imama. Šta čeka
ka kolotečina, bigotizam ili opskurnost. O ljudima koji su godinama klanjali dva- instalirani tegobni islam u ovom post-
Ovo mi je pričao profesor Hilmo Ne- deset rekata jacije. Ili deset poslije džu- normalnom svijetu?
imarlija. U jednoj je čaršijskoj džamiji me. Hej, deset! Ili koji su postili i kosili Neku se večer zadesih u haremu jed-
mihrab bio izbačen takoreći na ulicu, a u isto vrijeme. I tako dalje. Neki je naš ne džamije. Na klupama postavljenim
prozori, probijeni s obiju strana mihra- čovjek otišao nekad poslije Drugog svjet- u hladu dva prastara kestena sjedilo je
ba, tih vrelih augustovskih dana bijahu skog rata na hadž, pa se razočarao. Lju- pet polupokretnih staraca i čekalo ezan
povazdan raskriljeni. Imam džamije bio di su se tokom namaza drpali, okretali, za akšam. U haremu se pojavi još jedan
je učen i ozbiljan efendija, sada već pred išaretili jedni drugima, zijevali, čak se i dedo. Iako je jedva koračao oslanjajući se
penzijom. Jedne ljetne ikindije, tokom kretali kroz safove kao kroz Rubikovu na štap, bio je zadihan kao da trči sprint
prve sedžde drugog rekata, efendija se kocku. Kada su ga kući pitali o utiscima, u ovoj sparnoj večeri. Konačno stiže do
išunjao kroz prozor ostavivši muktedije odmahnuo je rukom: “Što je islama, to ostalih, smjesti se pored njih i prokašlja:
čelom i nosom prilijepljene za tlo. Ovi je do Rogatice.” “Selam alejkum, El-Kaido.” n

STAV 4/8/2016 55