Page 16 - STAV broj 175

Srebrenica 1995.-2018.
Mama je u Potočarima izgubila dva brata i
preko 30 užih članova porodice. Nije ima-
la dovoljno snage da ide svake godine, ali
te 2013. smo jednostavno morali ponovo
otići. Vjerovatno je i nju nekakav osjećaj
odgovornosti progonio. Tada smo spavali
dvije noći u spomen-sobi. To je bio trenu-
tak koji sam vjerovatno trebala i morala da
doživim. U meni se nešto prelomilo. Sam
trenutak je prosto nemoguće opisati. Re-
kla sam sebi da odatle nikada ne treba da
idem. Shvatila sam da se tu sav moj život
složio i znala sam da iz toga nešto mora
proizići. Rekla sam sebi: “Bože dragi, šta
mi se dešava?!” Počela sam sama sebe da
slušam i eho unutar mene koji mi je govo-
rio da tog trenutka moj život zapravo poči-
nje ispočetka. Kao da je neko neku tipku
u meni pritisnuo i resetovao me. Tu sam
provela nekoliko sati, kružila sam oko tih
fotografija i sama sebi pokušavala objasniti da imam taj materijal, ali još uvijek nisam
šta se to sa mnom dešava. Osjetila sam da
tu zauvijek mogu ostati. Zamišljala sam
te nišane, ali na način da su to živi ljudi. kušavala sam pronaći nekoga kome bih se
Razmišljala sam o toj poljani ljudi i o nji-
hovim životima. Tu, među tim ljudima,
vidjela sam i sebe. U povratku za Saraje-
vo shvatila sam da sam imala jasan znak
da se nešto mora učiniti.
Nastanak knjige: Bio je ramazan i na-
kon iftara provela sam ostatak večeri sama
u sobi. Pokušavala sam sebi dati odgovor
šta se to zapravo desilo. To sam pokušala
16 12/7/2018 STAV
opisati, i tako zapravo nastaje moja knjiga i mogla obratiti i ko bi me mogao razumjeti.
njene prve stranice. Svoje stanje sebi nisam U tom trenutku počela sam čitati knjigu
uspjela objasniti, ali postoje ljudi koji to Kad je bio juli od Nure Bazdulj-Hubijar i
u redovima moje knjige mogu osjetiti. Po shvatim da bi me ta žena mogla razumje-
čitavu noć sam pisala, od iftara do sehura, ti. Poslala sam joj mail i objasnila joj svo-
a niko od moje porodice za to nije znao. To je stanje, a usput joj kažem i da sam nešto
je bio prilično strašan period, jer veoma je zapisala. Ona me odmah počela bodriti,
teško bilo živjeti noću u prošlosti, a ujutro ohrabrivati i podržavati da to objavim
se buditi, ići na posao i biti sasvim uklo- kao knjigu. Meni je to bilo čudno i nisam
pljen u sliku svakodnevice. Za to niko nije znala zašto me ta žena koju i ne poznajem
znao. Uopće nisam željela da to bude knji- forsira, jer to uopće nisam htjela i to nije
ga. Samo sam htjela da to bacim na papir bila moja zamisao. S njom sam se jedno
kako bih u tim redovima i sama pronašla vrijeme dopisivala, a sve skupa sam opet
odgovore, a imala sam hiljadu i jedno pi- stavila na neki stand by. Obratila sam se i
tanje. To je, zapravo, dijalog sa samom so- profesoru Smailu Čekiću, vjerovala sam
bom. I tako je bilo sve dok nisam napisala da me i on može razumjeti. On je tada
posljednju stranicu. Nakon toga sam sav taj bio direktor Instituta za istraživanje zlo-
materijal ostavila postrani misleći da sam čina protiv čovječnosti i međunarodnog
završila ono što sam počela. Međutim, to prava. Odmah su me sutradan pozvali na
me ubrzo počelo proganjati. Vidjela sam sastanak. Nikome nisam govorila da sam
knjigu zapravo već završila, vjerovatno
smatrala da to može biti knjiga. Negdje iz nedostatka samouvjerenosti. Profesor
oko Nove godine, još uvijek je 2013, po- Čekić je izašao s nekog drugog sastanka i
samo mi kazao: “Samo sam želio da Vam
Na sve moguće načine smo živjeli Srebrenicu. Gdje god smo
se prijavljivali, imali smo prefiks te najružnije riječi – izbjeglica.
Gdje god smo za bilo šta aplicirali, imali smo taj prefiks. Kada
smo se upisivali u školu, imali smo taj prefiks. To je za nas djecu
bio ogroman teret, a mislim i za naše roditelje. To nas je nekako
određivalo dokle možemo ići i uspjeti i šta uopće možemo uraditi
sa svojim životima. Bili smo izbjeglice u svojoj vlastitoj zemlji