Page 15 - STAV broj 175

Nosila sam devet
cvjetova Srebrenice,
imala sam devet godina
u vrijeme genocida

Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli
1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom
Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu
izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige
na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti
snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol

Piše: Edib KADIĆ Vječni status – izbjeglica: Nakon jed- bile samo puste želje i snovi s obzirom na
edib@stav.ba ne godine provedene u Ðurđeviku, pored to da je Fakultet za turizam bio u Zagre-
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ Živinica, doselili smo se u Vogošću, Sara- bu. I studiranje u Sarajevu za mene je bilo
jevo. To je bilo 1996. godine i od tada ov- misaona imenica budući da smo svi živjeli
Pad Srebrenice: Rođena sam 26. dje živimo. Naš život teče onako baš pravo od očeve penzije koja je iznosila 375 KM.
augusta 1986. godine u Zelenom izbjeglički i mnogo godina nakon agresije Sve smo to nekako prebrodili. Ja uspije-
Jadru, Srebrenica. Jedino naša kuća mi ustvari živimo Srebrenicu. Na sve mo- vam dobiti prvi posao, nakon toga i drugi,
sada nije obnovljena. 1995. godine guće načine smo živjeli Srebrenicu. Gdje i tako kreće ta borba. Sav taj period, a po-
smo došli iz Srebrenice u Tuzlu. Mama i god smo se prijavljivali, imali smo prefiks gotovo od završetka fakulteta, počinje me
brat bili su sa mnom. 12. jula ujutro napu- te najružnije riječi – izbjeglica. Gdje god proganjati ta odgovornost prema nečemu
stili smo Srebrenicu. Brat je imao 12 godi- smo za bilo šta aplicirali, imali smo taj pre- što sam preživjela u Srebrenici. Upravo taj
na. Da nas troje to jutro nismo otišli, brata fiks. Kada smo se upisivali u školu, imali osjećaj odgovornosti mi nije dao prostora
bi sigurno ostavili u Potočarima. Otac je smo taj prefiks. To je za nas djecu bio ogro- da sebi kažem: “Dobro, ja sam to preži-
otišao preko šume, bio je vojnik. Došao je man teret, a mislim i za naše roditelje. To vjela, idemo dalje, sve to trebam ostaviti
jedanaesti dan poslije pada Srebrenice. Nije nas je nekako određivalo dokle možemo po strani jer je to moja prošlost.” Nikad
bilo telefona, nije bilo ničega. Nismo imali ići i uspjeti i šta uopće možemo uraditi sa nisam mogla tako razmišljati i ni sada ne
nikakvu evidenciju ko je gdje otišao. Otac svojim životima. Bili smo izbjeglice u svo- mogu tako razmišljati. Možda sam neka-
je tragao i raspitivao se za nas. Na kraju nas joj vlastitoj zemlji, i to je bio teret kojeg je da na momente mogla tako razmišljati, ali
je uspio naći u Puračićima kod Lukavca. S bilo nemoguće ne osjetiti. Nismo to mogli čim bih ostala sama, odmah bi se taj osje-
ocem smo se razišli u stanu u Srebrenici. izbjeći ma koliko se pokušavali prilagodi- ćaj odgovornosti vratio, a s njim i ogroman
Taj je dan vođena borba iznad Srebreni- ti mjestu i gradu u kojem smo živjeli. Ni- teret. Da se nije desila ova knjiga, desilo bi
ce i naši su vojnici izgubili tu akciju. Tu smo željeli mijenjati grad, već postati dio se sigurno nešto drugo, ali to jednostavno
je poginuo očev dobar prijatelj, meni vrlo njega. U Vogošći upisujem četvrti razred nisam mogla ostaviti.
mio. Vrlo sam bila vezana za njega. To je osnovne škole. Nakon osnovne, upisujem
bila posljednja linija razgraničenja i nakon Srednju ekonomsku školu, a onda upisu- Trenutak otkrovenja: O knjizi nikada
toga se znalo da Srebrenica pada. Onda jem Fakultet političkih nauka, poslovno nisam razmišljala na način da to zaista bude
je otac sa svojim drugovima-vojnicima komuniciranje, na Univerzitetu u Sarajevu. u formi knjige. Vjerovatno je to Gospodar
došao u stan koji je u to vrijeme ličio na poredao na najbolji način i dao je da sve
kasarnu. Svi su se pakovali i spremali da Borba sa samom sobom: Fakultet za- bude kako treba i hvala Mu na tome. Nisam
idu. Tu na vratima smo se rastali i u tom vršavam 2008. godine i nekako tada počinje smatrala da sam dovoljno sposobna i kom-
momentu uopće nismo ni slutili ni znali sazrijevanje, odrastanje, borba sa samom petentna da po tom pitanju nešto učinim i
gdje idemo. Tako smo krenuli u toj masi sobom i s odgovornostima koje život dono- uvijek sam davala prednost drugim ljudi-
koja je napustila Srebrenicu. To je bio naš si. Bilo je nezamislivo da živim u glavnom ma. Međutim, 2013. godine prvi put sam
posljednji dan u Srebrenici. gradu Bosne i Hercegovine a da ne iskori- otišla u spomen-sobu u Potočarima. Više
stim tu priliku. Uvijek sam se interesirala puta sam do tada bila na dženazi, a prije
za turizam. Međutim, u to vrijeme su to toga mnogo godina je prošlo da nismo bili.

STAV 12/7/2018 15