Page 50 - STAV broj 152

DRUŠTVO

Piše: Edib KADIĆ
edib@stav.ba
Fotografije: Velija Hasanbegović

Kako sam stigla u Muzej: Bila sam zub- Život u Muzeju
ni tehničar, radila sam taj posao 40 godina.
Moj Mustafa je radio u “Elektrobosni”, Vasilija
bio je električar. Onda smo 1962. godine Jamakosmanović,
prešli ovdje u Muzej. To je bila ljubav na
prvi pogled. Totalna ljubav. Kolega ga zvao najstariji
da dođe da radi u “Valtera Perića”, ma ka- eksponat
kvi, nije htio ni čuti. Imamo dvoje djece. Zemaljskog
Sva je zemlja Jamakosmanovića bila gdje muzeja
je sada naselje Grbavica. To su komunisti
uzimali za gradnju. Ovo uopće nije ličilo Već pola stoljeća Vasilija Jamakosmanović (83), udovica
na stan. Mogli smo kuću napraviti koli- domara Zemaljskog muzeja Mustafe Jamakosmanovića,
ko smo novaca u ovo uložili. Ni banje, ni živi u ovoj instituciji. Njezin je muž zaradio penziju radeći
struje kako treba, ničega nije bilo. Muž je u Muzeju. No, on i Vasilija nikada nisu uspjeli dobiti
to sve dotjerao i sredio, a onda se s vreme- svoj stan iako na njega imaju pravo. Vasilija za sebe,
nom dosta stvari sređivalo. Zvao ga kole- smijući se, kaže da je najstariji eksponat ove najvažnije
ga, nudio mu šefovsko mjesto u “Valtera institucije kulture države Bosne i Hercegovine
Perića”. A on nije volio terene, puno je po
terenima išao dok je radio u “Eletrobosni”. je jednom u tramvaju srela komšinica i brata, koja je rodila samo dva dana pri-
Pa onda zima, pa po onim stubovima. U upitala se s njim: “Ðesi, Salko, šta ima”, je mene, da sinu da ime Enver. Ja sam to
Muzeju je bio nadzornik zgrada i ne htje- izađem iz tramvaja i kažem mu: “Salko, čula. “Hajde”, kaže, “Behija, daj ime sinu
de to napustiti. Preko Doma zdravlja do- laku noć.” Tada me Mustafa pitao: “A je Enver.” A ova joj odbrusila i zagalamila
bih stan, ali morali smo i od muža bodove li to vi gledate?” “Gledala, ne gledala, šta da ona ima već pripremljeno ime. Ja se
uzeti, prije je to tako išlo. Muzej ne dade, god mi se svidi, ono musliman.” Tada mi povučem. Mustafa bio na terenu, a ja se
jer ako će raditi u Muzeju, mora onda tu i kaže: “Ma i ja sam nešto slagao.” “Joj, ime spremim, odem u općinu i upišem sinu
stanovati, to je bio uvjet. Nagovarala sam sigurno”, odmah sam znala. Radi njegove ime Enver. Sad kad sam ležala u bolnici,
ga da da otkaz, ali on ne htjede o tome majke, prvom sinu sam dala ime Enver. zezali su me: “Vidi čuda, Enver došao
ni pričati. Imamo mi stanarsko pravo, to Svekrva je molila snahu, ženu Mustafinog Vasiliji u posjetu.”
smo kod advokata sve sredili. Muž se u
početku bavio električnim instalacijama
u Muzeju. Nakon toga, pošto nije bilo ni
vodoinstalatera, ni stolara, ni bravara, on
je te sve poslove preuzeo na sebe. Bio je
majstor za sve i tvrdim da je bio jedan od
najvrednijih ljudi. Sve je stizao. Nije imao
zanatlijsku plaću, već kao nadzornik zgra-
da, drugačije se to zvalo. Ali šta vrijedi kad
su prosvjeta, kultura i zdravstvo za vrije-
me Jugoslavije imali užasne plaće. Muž je
otišao 1996, a ja 1993. godine u penziju. I
penzija nam je bila loša.

Dolazak u Sarajevo: U Sarajevo sam
došla 1952. godine. Četiri godine nakon
toga, upoznala sam Mustafu. Godinu dana
smo se zabavljali. Interesantno je to, a sje-
ćam se ko sad da je bilo. U Hrvatskoj su
za muslimane govorili strašne stvari, ama
sve najgore. Ja došla u Sarajevo, gledam,
sve fini momci. Ništa mi nije bilo jasno.
Koji mi se god svidi, musliman, i to ona
baš prava, izrazita muslimanska imena.
Moj muž, kad sam mu rekla kako se zo-
vem, meni kaže da je Mile. Na prvom
sastanku sam mu ispričala da me prije
njega upoznao jedan lijep momak, bio je
Salko, a meni rekao da je Slavko. Kad ga

50 1/2/2018 STAV