Page 47 - STAV broj 152
P. 47
Piše: bošnjak u new yorku
Nebojša
ŠERIĆ ŠOBA Mirnodopsko propucavanje
Svašta jesam,
nišandžija nisam
Nekoliko godina poslije: ista meta, isto odstojanje. Umjetnička
škola išla je na gađanje. Poučen iskustvom, ovaj put nisam
potrčao da sve metke ispucam odmah. Strpljivo sam nišanio
i nišanio sve dok nisam potegao obarač. Razočarenje broj 2.
Definitivno sam promašio sve što se moglo promašiti. Kako
to? Pa jesam li, fakat, toliki idiot
Jedva sam čekao taj dan. Kao nijedan trebalo je rukovati pravim oružjem, oz- broj 2. Definitivno sam promašio sve što
prije. Osmi razredi OŠ “Miljenko biljnost je bila itekako potrebna. Nakon se moglo promašiti. Kako to? Pa jesam
Cvitković” išli su na gađanje iz pra- toga, zavladala je disciplina i svako je ra- li, fakat, toliki idiot?
vih pravcatih pušaka M-48 s boje- dio onako kako mu se naredilo. A onda je na red došla JNA. Htjedoh
vom municijom. Časovi odbrane i zaštite da budem nišandžija na protuavionskom
bili su dosadni, gomila teorije bez prakse. Prozivali su po abecednom redu, po- topu M55 A3 B1. Trebalo je iz spregnute
Baš me bilo briga za stavljanje i skida- smatrao sam kako raja iz razreda zalije- “papovke” na topu pogoditi nešto. Osje-
nje gas-maski i ukazivanje prve pomoći že, pune puške i pucaju u mete. Moja je tio sam sigurnost, poput one iz osnovne
unesrećenima. Htio sam ono o čemu sam samouvjerenost da ću biti najbolji rasla, škole. Po ko zna koji put sam nanišanio
još kao klinac u dvorištu maštao – da se jedva sam čekao da na nas s prezimeni- kako treba i opalio nekoliko puta. Ovaj
okušam s pravim pravcatim oružjem. ma s kraja dnevnika dođe red. Posma- put bilo je malo bolje. Bio sam pretpo-
trao sam djevojke kako žmireći okida- sljednji. Završio kao punilac topa, onaj
Imao sam šest ili sedam godina kada ju, kako teški kundaci pod pucnjavom što čuči i dodaje, mali od kužine. Pso-
me nana Muniba prvi put vodila u ka- udaraju u njihova slabašna ramena i vao sam i desno i lijevo. “Zar za mene
sarnu JNA, na neku proslavu, da gle- prave modrice. nema sreće?”, orilo se iz svih zvučnika.
dam tenkove i topove, sve ono što se Desio se i moj 49. rođendan, skupi-
u tamošnjem školskom centru vojnih Došao je red i na mene. Prišao sam lo se raje u mom ateljeu, zezancija, koje-
nauka moglo vidjeti. Bio je to poseban položaju na kojem je ležala puška. Zale- šta. Iz gomile poklona sutradan izvukoh
deal jer je ona bila partizanka, zvali su je gao sam (praćen pogledom nekog nad- nešto što me zagolicalo. Pravi pravcati
na svaku proslavu. S pažnjom sam pratio ležnog) kao da to činim svaki dan. Stavio profesionalni pikado. Odmah ga zašara-
prezentacije novih oružja, raketa, stvari sam ruku iza leđa i dobio pet metaka u fih na zid. Hajde, rekoh, da bacim ne-
koje nisam ni u filmovima mogao vidjeti. okviru. Napunio sam pušku i nanišanio. koliko puta, da vidim kako se to prima.
Maštao sam o danu kad ću napuniti osa- Bum! Za trenutak sve stade, trzaj je bio Bacam, bacam, zabada se, ali podaleko
mnaest godina i otići u vojsku. pojak. Ali moja ushićenost kratko je tra- od one crvene tačke u sredini. Što sam
jala. Nisam pogodio ništa konkretno, sve više promašivao, postajao sam uporniji.
Svi smo krenuli, razred po razred, nešto okolo, jedva koji krug. Mnoge su Gađao sam i gađao, nikako da pogodim
nizbrdo prema Koševu, gdje su nas če- djevojke s osmijehom pokazivale svoje centar. Vrijeme je prolazilo, a ja sam po-
kali autobusi. Neko je rekao da se ide na rezultate, mnogo bolje od mojih, a neki stajao sve gori i gori. Krenuo sam psova-
tamo neki daleki Sedrenik, negdje gdje su “levati” pogodili baš sve. Bio sam bi- ti i približavati se meti ne bi li konačno
niko od nas razmažene gradske djece ni- jesan na sebe. Kako to da se desi, kako je nešto pogodio. Neće!
kada nije nogom kročio. Graja je prepla- to moguće? Kako ću sada familiji pred Zgrabih pikado, odvalih ga iz zida i
vila autobus, vozač je garant doživljavao oči? Propadao sam kroz terase stida i udarih o pod njime što sam jače mogao.
frasove i brodolome pokušavajući odr- srama sve dok nas nisu ukrcali nazad u A onda sam ga spucao nogom iz sve sna-
žati red u autobusu koji je više ličio na autobuse i vratili u grad. ge. Pikado je poletio kao leteći tanjir i
cirkus. Ko zna kako smo se bez ikakvog udario posred male skulpture koju sam
sudara dovezli na lokaciju. Nekoliko godina poslije: ista meta, restaurirao za jednog klijenta. Skulptura
isto odstojanje. Umjetnička škola išla je je pala sa štafelaja i razbila se.
Stvari su postale ozbiljne. Postrojili na gađanje. Poučen iskustvom, ovaj put POGODAK! n
su nas i krenuli da pričom o nesrećama nisam potrčao da sve metke ispucam od-
i mogućim incidentima preplaše one mah. Strpljivo sam nišanio i nišanio sve
koji su se zezali. Stvar jeste bila ozbiljna, dok nisam potegao obarač. Razočarenje
STAV 1/2/2018 47
