Page 52 - STAV broj 152
P. 52
DRUŠTVO
smo to s užitkom čitali: “Bio sam u Sara- leptirova počele gorjeti. Brže-bolje to uga- Vasilija Jamakosmanović
jevu, nema vode, nema struje, puca se, ali simo i hajde dalje. Ali ko to danas cijeni?
ljepših i dotjeranijih žena nisam u svom Niko. Pored nas i čuvara, bili su i radnici u Muzeju. Lupanje, galama, vriska, misli-
životu vidio.” A onda negdje u tom in- iz Muzeja, nekoliko njih, pa su spavali u la sam da će se sve sručiti nama na glavu.
tervjuu kojeg je dao za neke novine, ne drugim prostorijama. Poslije je Josip Pe- Neno, sin mi, ode gore, oni igraju odboj-
sjećam se više za koje, kaže: “Najgore su jaković sabrao ljude i oni su tu proveli sve ku. Zovnusmo policiju, ovi klepnuše uši-
prošli miješani brakovi.” vrijeme u ratu. Kasnije je došao HVO, bila ma i odoše. Eh, Adnan Busuladžić, on je
im je tu kasarna. Tu je Mustafa najviše na- bio fin, jako fin. Hoće popričati, hoće stati,
Borba s HVO: Ne hodam više po Mu- stradao. Oni su htjeli eksponate prodavati. saslušati. Kad mu se nešto požalim, on bi
zeju. Ovaj direktor mi se ne sviđa, nekako On se borio s njima, tukli su ga žestoko, samo kaži: “Dobro, teta Vaska, sve ćemo
se postavio kao da je Muzej njegov. Jeziva stavljali mu pištolj u usta, svašta je s nji- to riješiti.” Čak mi je dolazio i u bolnicu
je vlaga, prije dvije godine sve smo digli, ma doživio. Sav modar dođe kući, pitam kad sam ležala. Jako fin, zaista.
sve je to crno bilo od vlage i smrdjelo je. ga šta mu je, kaže: “Pao.” Prijetili su mu:
K’o kad nije čitav rat grijano, a ni poslije “Ako nekome kažeš šta je bilo, ubit ćemo Komšije Pandurevići: Prije je živjela
rata, pa se navukla vlaga. Međutim, Austrija ti ženu, znamo da je Srpkinja.” Dva puta tu porodica Pandurević. Oni su došli malo
što je pravila, svaka im čast. Oni su napra- su pucali za mnom tu u bašti. Ali eto, ne poslije nas. Bili baštovani i 1992. godine
vili dolje toplu izolaciju, metar i po. Onda htjede me ni metak. Kažu, Filozofski fa- su pobjegli na Pale. On je od muke umro,
su fine daske stavili, to je izolacija bila da kultet je sačuvao Muzej, a ja se na to samo a žena mu se nikad nije vratila. Otišli su
mi nismo trebali ni grijati koliko je toplo nasmijem. Dođu ovdje danas i, kad pro- pred sam Bajram, na početku rata. Ništa
odozdo bilo. Međutim, sanacija 1986. go- laze pored mene, samo mi dupe okrenu. nisu progovorili, a meni tu malo dijete,
dine, dignu sve, sve izvade, naspu beton, Jedne noći direktor pustio unutra Ameri- unuk. Samo su se pokupili i otišli. Nikad
a na to direktno lamelni parket stave. To kance, hajde, k’o oni hoće da provedu noć prije nisu nigdje išli. Pitam: “Pa komšije,
se sad ne može ničim zagrijati. Još jedan gdje ćete to?” Samo su mi rekli da odoše
isti stan tu je do nas, Pandurevići su u nje- na “četresnicu” onom Pandureviću koji je
mu živjeli. Oni su otišli pred rat i nikad se
više nisu vratili. Mi smo čitav rat proveli u
Muzeju. Zapaljive metke sam golim ruka-
ma izbacivala kroz prozor. Muž sjedi, bole-
stan, drhti od straha, ne može maći. A bio
je i ranjen u ratu, prostrijelna rana. Kad se
najviše pucalo, otiđi bi tamo u posljednju
sobu što gleda prema Grbavici, i gledala bih
šta se dešava. Vidim, uleti negdje metak,
samo se sagni, izbaci ga kroz prozor i bje-
ži. Druge prilike, vidim jedno tri ili četiri
zapaljiva metka uletješe u Muzej. Odletim
tamo i kažem čuvarima da se nešto sigurno
zapalilo. Odemo brzo gore, kad vitrine od
Stan u Muzeju
52 1/2/2018 STAV
