Page 56 - STAV broj 376

DRUŠTVO: 30 GODINA OD POČETKA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

gledate pješčanu oluju. U tom su se mo-
mentu počeli čuti vriskovi i jauci povrije-
đenih. Nastupio je opći haos. Ne znam ni
sam u kojem sam momentu shvatio da sam
ranjen u nogu. Narod je vrištao i dozivao
u pomoć. I ja sam dozivao Samira. Morali
smo bježati. Čekao sam ga, ali nije dolazio.
U međuvremenu se pojavio taksista Nečko,
zovu ga Beguna i on je u svoju ladu utrpao
mene, neko troje pozadi i još dvoje je bilo u
gepeku. Ne sjećam se ko je to bio. Sve nas
je vozio direktno u bolnicu, na Gradinu.
U toku vožnje mi je rekao da mu pipnem
vrat, jer ga je nešto peklo pa da provjerim
da nije možda i on ranjen. Ja mu pipnem
vrat i, iako osjetim rupu veličine klikera
i vidim da mi je ruka krvava, kažem mu
da nije ranjen. Uslijed šoka i stresa, ni on
nije osjetio da je ranjen i sve nas je uspješ-
no dovezao do bolnice, a taj mu je geler i
ostao jer ga nisu smjeli dirati.”
Do dolaska u bolnicu Jasmin se više
nije mogao oslanjati na nogu pa je puzao.
Kaže da je bolničko osoblje već bilo oba-
viješteno o tome šta se desilo i užurbano sedam dana poslije masakra, tražio sam da svi koji su ubijeni na Kapiji ukopani u
su se pripremali za veliki priliv ranjenika. me odvezu na to mjesto. I sada se naježim Aleji mladosti.
“Među prvima smo stigli u bolnicu. kada se prisjetim cijelog zida oblijeplje- “Svakog 25. maja obavezno s prijateljem
Poslije su samo dovozili mrtve i ranjene. nog posmrtnicama i dosta, dosta cvijeća.” Dinom idem na Aleju, gdje položimo cvijeće.
Pola ih je ležalo po hodnicima. Prilikom Idemo kada gore nema nikog osim roditelja
ulaza sam već vidio mrtve. Dok sam čekao, NEPRAVEDNO JE SVE U ubijenih mladića i djevojaka. Ne želimo da
sjećam se da me jedna lijepa djevojka pita- VEZI S OVIM MASAKROM susrećemo nikakve delegacije i zvaničnike.
la da vidim šta joj je sa stomakom. Ležala Narednih je dana posjećivao ranjene Nepravedno je sve u vezi s ovim masakrom.
je i rekla je da osjeti kao neko škakiljanje. prijatelje, dok je vremenom s većinom onih Vidite da ‘oni’ to žele ispolitizirati, lažu i pri-
Kada sam joj podigao majicu, vidio sam koji su otišli na liječenje u inostranstvo iz- čaju kako smo to inscenirali. Zatim, znamo
da joj je želudac raznesen, ali i njoj sam gubio kontakt. Danima poslije pratio je te- kako je Novak Đukić, pravosnažno presuđeni
rekao da nije ništa strašno. Šta sam dru- levizijske izvještaje o masakru. Prosječna ratni zločinac, umjesto iza rešetaka, završio
go mogao? Ona je preživjela, viđao sam je dob ubijenih na Kapiji bila je 23 godine, a na slobodi. On je kao komandant jedini op-
kasnije. Ja sam bio u Klinici za ortopedi- najmlađa žrtva bio je Sandro Kalesić, koji je tužen za ovaj svirepi zločin, a onda je pobje-
ju. Bio sam ranjen u stopalo i samo su mi imao dvije i po godine, a nakon ranjavanja gao u Srbiju jer ima dvojno državljanstvo. Pa
obložili nogu jer sam ih zamolio da stave gelerom, preminuo je u očevom naručju. nije Srbija preko svijeta, tamo ste za sat i po.
puno zavoja da ne gledam krv. U odnosu Jasmin stanuje u blizini i često je u Njihove vlasti znaju gdje je on i šta radi. Da
na druge, ja sam bio lakši slučaj i primljen Aleji mladosti, gdje su, bez obzira na reli- ima volje, Đukić bi bio izručen ili bi kaznu
sam ujutru oko pola sedam. Pregledao gijsku pripadnost, ubijeni na Kapiji uko- izdržavao u nekom srbijanskom zatvoru, jer
me primarijus Svemir Čustović, tada vrlo pani na istom mjestu, u parku na Slanoj je Bosna i Hercegovina sa Srbijom potpisala
mlad ljekar. Kasnije sam dobio otpusnicu Banji. Dženaze i sahrane obavljale su se u takav sporazum. Svako mora odgovarati za
i poslije toga mjesec i po sam išao na pre- ranim jutarnjim satima, u prisustvu naj- svoja djela, bez obzira na to gdje se nalazi. Ja
vijanja u garnizon. Dok skočni zglob nije bližih članova porodice, jer se strahova- lično, kao dijete, prvobitno se to formalno
došao na svoje mjesto, gegao sam i kori- lo od mogućeg granatiranja i potencijal- nazivalo, poginulog borca, a kasnije šehida,
stio štake. Teško mi je palo saznanje da su no novog masakra. Neke porodice su se dobio sam posao u firmi u kojoj je radio moj
mi drugovi Samir i Nedim poginuli. Čim izjasnile da svoje najmilije žele ukopati u otac. Ja kao civilna žrtva rata niti šta tražim,
sam osjetio da mi je malo bolje, otprilike njihovim rodnim mjestima, tako da nisu niti očekujem od bilo koje vlasti. Meni je
drago da sam ostao živ, hvala Allahu! Ništa
drugo mi ne treba. Znam kako je roditelji-
“Jezivi je tajac vladao sigurno minutu i, kada sam pogledao ma čija su djeca ubijena i ne daj Bože nikom
da to doživi. Na ovo iskustvo ne gledam više
s parkinga ka Kapiji, sve je bilo žuto, pretpostavljam od kao na traumu, naučio sam se da živim s tim,
oštećenih fasada s okolnih objekata. To je djelovalo kao da iako su posljedice, očekivano, ostale i tek sam
ih poslije osjetio. Ono što smatram greškom
gledate pješčanu oluju. U tom su se momentu počeli čuti jeste to da preživjele niko od stručnjaka, psi-
vriskovi i jauci povrijeđenih. Nastupio je opći haos. Ne znam hologa i psihijatara nije kontaktirao da nas
pita treba li nam njihova pomoć. Nije to u
ni sam u kojem sam momentu shvatio da sam ranjen u nogu. tom periodu nikako bilo organizirano. Pi-
Narod je vrištao i dozivao u pomoć. I ja sam dozivao Samira. tanja mentalnog zdravlja i dalje su u našem
društvu tabu tema, ali to ne treba tako biti”,
Morali smo bježati. Čekao sam ga, ali nije dolazio.” zaključuje Jasmin svoje ratne ispovijesti. n

56 20/5/2022 STAV