Page 67 - STAV broj 219

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Zapisano u Tuzli 2. decembra 1937. godine

TUGE I SAMOĆE

NIKAD I NIKOM

NIJE USFALILO

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ
I u mojoj je sobi tišina. I nikoga nema. Odlažem Agićev Dnevnik, ustajem,
bakćem se oko već spremljenog iftara i pomislih kako je Agićev zapis i
opisano, njegovo stanje u njemu svevremeno u svojoj uopćenosti. Tuge
i samoće nikad i nikom nije usfalilo, pa ni Agiću. Ni meni. I, šta s tim?
Ništa. Zato se i bakćem oko spremljenog iftara, lovim u glavi lijepe misli
i slažem ih u mozaik još ljepšeg nutarnjeg hala, svjestan da je četrnaesti
dan mubarek mjeseca ramazana na izmaku i da se nikad za nikad u svojoj
neizmjernoj ljepoti neće ponovo vratiti

etrnaestog dana mjeseca rama- na glavu stavim novi nakalufirani fes i u Ali, ipak, svaka nova misao bila je vedrija
zana, u prohladnoj sobi pokri- najboljem raspoloženju odem u džamiju. i ljepša i potiskivala pređašnje žalosne. Te
ven toplom dekom do grla, dok Nema više toga, ne! Sad je u mojoj sobi- su me misli tješile.
Čvani rominja sitna hladna kiša, ci tišina. Nikoga nema. Okrećem se desno Topovi gruhaju... Gomile ljudi i dje-
ili nešto nalik tome, ležim u krevetu i či- i lijevo i mislim o svemu. Kroz staklena ce, obučeni u svečana bajramska odijela,
tam Dnevnik Dževada Agića, dnevničke vrata gledam napolje. Počinje svitati. Usta- veselo idu i razgovaraju. Ja to tužno gle-
bilješke iznimno darovitog dječaka koji jem iz postelje. Hladno je i tresem se. Od- dam i upoređujem svoje staro zakrplje-
je, bez ikakvih literarnih pretenzija, pisao lazim do obližnje česme i zasukanih ruka- no odijelo s njihovim, novim, novcatim.
isključivo za sebe, svojim krasnopisom va uzimam abdest, a zatim vadim iz džepa Skrhan sam, nemoćan i potišten.
bilježio svoj život, doživljaje, sjećanja, maramu kojom sušim lice i ruke. Ruke se Ne mogavši više izdržati, gledajući ta
i sve to ilustrirao vlastitim crtežima, za puše, a ja sa šapatom na usnama oblačim vesela lica i upoređujući sebe i nemir svo-
šta je također bio jako nadaren, ili starim kaput i odlazim u džamiju da među nje- je duše, te krik paćeničkog i mučeničkog
fotografijama. nim hladnim zidovima osjetim veličinu života s njihovim raspoloženjem, otišao
Čitam, listam, preskačem i nailazim Boga i da Ga skrušeno zamolim za milost. sam u svoju sobicu, zatvorio se i opet na-
na ovaj sjetni lirski zapis (doduše, stilski Mujezini se oglasiše. Džamija puna stavio razmišljati. Skinuo sam svoj pode-
djetinje nevješt i na granici patetike, a ne- muslimana. Počinje molitva. Glas ima- rani kaput, prostro ga na patos umjesto
rijetko i preko nje, ali hajde de), ispisan ma i mujezina odbija se od tvrde džamij- serdžade i klanjao, sedždu činio uzviše-
rukom usamljenog i nesretnog četrnaesto- ske zidove. nom Bogu.”
godišnjaka, gimnazijalca, na Ramazanski Klanjali smo bajram-namaz. Ljudi su Četrnaesti je dan mjeseca ramazana.
bajram u Tuzli 2. decembra 1937. godi- izašli iz džamije u harem. Grle se i razmje- Nedjelja. Vani rominja sitna, hladna kiša
ne, te, kako navodi Agić, teške, nerodne njuju bajramske čestitke. ili nešto nalik tome. Kasno je prediftar-
i gladne godine: Džamijski harem pun sirotinje. Plač- sko popodne. I u mojoj je sobi tišina. I
“Prošao je ramazan i došao Bajram. nim glasom mole milostinju. Meni je pri nikoga nema. Odlažem Agićev Dnevnik,
To je praznik svakome ko vjeruje u jed- duši pritijesnilo. Izašao sam na ulicu. Na ustajem, bakćem se oko već spremljenog
nog Boga – svevišnjeg Allaha. Ja Ga vje- svačijim usnama igrao je osmijehak rado- iftara i pomislih kako je Agićev zapis i
rujem, klanjam i molim Mu se na svakom sti i veselja. opisano, njegovo stanje u njemu svevre-
koraku. I u džamiju idem vrlo često gdje Pozno jesenje sunce pomalo je virilo meno u svojoj uopćenosti.
dugo ostajem aminajući i moleći se Sve- iza oblačaka i prosipalo sjetnu radost na Tuge i samoće nikad i nikom nije usfa-
višnjem za hair u školi. zemlju i duše ljudske... lilo, pa ni Agiću. Ni meni. I, šta s tim?
Ali kad je Bajram osvanuo, nimalo se Idem korzom. Čini mi se kao da sam Ništa. Zato se i bakćem oko spremljenog
nisam osjećao čio, veseo i radostan kao okovan teškim okovima i posljednjim se iftara, lovim u glavi lijepe misli i slažem
drugi muslimani. Probudio sam se rano. naporima znojim i mučim da skinem te ih u mozaik još ljepšeg nutarnjeg hala,
U sobi mrak. Nema majke kao prije da za- okove i oslobodim se briga koje su me svjestan da je četrnaesti dan mubarek
pali lampu više moje glave i da mi donese pritijesnile. mjeseca ramazana na izmaku i da se ni-
nove haljine, pa onda da me probudi, a ja Razne misli su me opterećivale i redale kad za nikad u svojoj neizmjernoj ljepoti
ustanem, okupam se, obučem haljine, a se jedna za drugom strahovitom brzinom. neće ponovo vratiti. n

STAV 23/5/2019 67