Page 72 - STAV broj 219

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
Kad ceste pozobaju mladost

O JEDNOM DJEČAKU

PREKRASNOG

OSMIJEHA

Blagdani ili praznici – kako ko voli – bili su posebna priča. Bili, a danas
Piše: sve češće ugone strah u kosti. Svaki, pa i onaj koji bi trebao izmamiti
Safet POZDER
najtanahnija osjećanja i emocije – poput Bajrama, recimo – doživljavamo
kao “pod ručnom”. Ceste i udesi nam pozobaše mladost, i to najčešće u
tim prilikama. A to je bolno i zna biti teško kao crna zemlja

akupi se u ovom imamskom “uzmu muštuluk” kako su dobili vizu ili Eto, nastupio je i maj. Prvi maj, a za
pozivu svakojakih iskustava i su na najboljem putu da se to desi. Rijet- njim, koji dan poslije, eto i mubarek ra-
nezaboravnih momenata; od ki se žene pa, logično, usfali i djece. Sin mazana. Hajde, narod će se malo prove-
Nonih koji vam naprvu izma- mi je četvrti razred i 18 ih je u učionici. seliti, pa će, valjda, znati i za ramazan.
me osmijeh i prizovu lijepe uspomene, Kćerka je dva razreda starija. Njih je 20. Tako se kontalo. Ali...?
do onih za koje biste najradije voljeli da Za narednu školsku godinu u Prozoru se Protutnjalo prvomajsko slavlje, po-
ih nekom čarobnom gumicom izbrišete. upisalo svega osam prvačića. Načuo sam i gledalo se u nebo – hoće li neće li kiša?
Ipak, ništa se izbrisati ne može, ma koli- to da je rađena kalkulacija – u koju ne že- Već sljedećeg jutra, zapravo, još je bila
ko to nekada željeli. Sve ostaje i sa svime lim povjerovati – koja kaže da će se desiti noć, zvoni mi telefon. Neće na dobro čim
se valja nositi, pa kako ko može i umije. da u nekoj od narednih generacija uopće u ta doba zvoni. I nije. Zove me kolega i
Zašto ovakav početak teksta? Vjerovatno neće biti dovoljan broj djece da se upis te jedva uspije izustiti:
zato što je meni, ali i mojim sugrađanima godine i realizira. “Znaš li šta je bilo?”
i dragim džematlijama ramazan počeo na Sjetim se i ramazana i teravija. Pra- Veli mi da je poginuo Azem. U be-
mučan način. vim poređenja. Ima nas, hvala Allahu, na hutu motam po glavi i mislim koji bi to
Ponekad insan sjedne i kahveniše vaktovima. Ima nas i na teraviji, prave se Azem mogao biti, a bio je jedan prediv-
sam sa sobom; onako, da vidi gdje je i u iftari, djeca mujezine i dolaze. Tad je u ni dečko s jedva 22 godine života. Uh!
koja je doba. Osvrne se iza sebe i napra- gradu bila jedna, a sada su dvije džamije Koji sahat ranije prošao sam putem na
vi određenu analizu. Ponekad za to ima- i opet su lijepo popunjene. Ali... kome je stradao. Koji dan ranije smo se
te konkretan povod, a nekada to dođe Neko se bavio i tim pitanjem pa je vidjeli i u prolazu proćaskali. Koji dan
samo od sebe. zašao gradom i brojao poslovne prosto- ranije uplatio je članarinu Islamskoj za-
Kad ja “kahvenišem sa sobom”, svašta re koji zjape prazni, a, kako rekoh, radili jednici, iako su to, inače, radili njegovi
mi se premota po glavi. Sjetim se graje i su. Čini mi se da ih je 40-ak duž gradske roditelji. Na to je kolegi dobacio: “Sad
živosti u Prozoru – “našoj maloj kasabi”, ulice koja se prostire na manje od jednog se može i umrijeti!”, i zamakao s prepo-
kako mu od milja tepamo – i mladosti koje kilometra. znatljivim osmijehom.
je bilo na svakom koraku. Sijela, druže- Pijaca se raspršila i ni izbliza ne nali- Izlazim iz kuće i nadam se da ću sre-
nja, turniri... Sjetim se ramazana i tera- kuje sebi, a o dernecima da i ne govorim sti koga ko će mi dati drugačiju infor-
vija od prije 15-ak godina i silne potrage – to je odavno više stvar folklora i, rekao maciju. Svi šute, a ta kleta šutnja zna
za softama po našim selima. Sjetim se da bih, pokušaj očuvanja tradicije. Mlađi na- biti tako mučna da se to riječima ne da
u gradu nije bilo skoro ni pedalj neisko- raštaj više i ne zna šta su, recimo, čuvene opisati. Istina je – Azem je poginuo, a
rištenog poslovnog prostora – sve je bilo ciganske čerge bez kojih nije mogao proći s njim je bio i Dženo, njegov prijatelj i
u pogonu i, kako-tako, radilo. Sjetim se dernek u gradu. vršnjak. Dženo je u Mostaru u bolnici.
pijačnih dana – ovdje je to ponedjeljak Blagdani ili praznici – kako ko voli Jedni kažu ovako, drugi onako; polomio
– i, posebno, tradicionalnih derneka. O – bili su posebna priča. Bili, a danas sve ovo, polomio ono; bore mu se za život
kako se samo sila svijeta znala sakupiti češće ugone strah u kosti. Svaki, pa i onaj – stabilan je!?
u čaršiji i nuditi na prodaju sve moguće koji bi trebao izmamiti najtanahnija osje- Nema druge nego popiti kakvu tabletu
artikle i proizvode! ćanja i emocije – poput Bajrama, recimo i Azemovim roditeljima. Ne može ih se
Sjetim se mnogo toga, a onda uslije- – doživljavamo kao “pod ručnom”. Ceste nikako utješiti, ali red je otići. Nema ih
di hladan tuš. S mnogim omladincima i udesi nam pozobaše mladost, i to najče- kući, otišli u Konjic da ga vide. Navratit
danas kontaktiram uglavnom preko in- šće u tim prilikama. A to je bolno i zna ćemo malo kasnije. Tako i bi. Roditelji
terneta jer su preko granice. Mnogi mi biti teško kao crna zemlja. taman stižu iz Konjica. Milostivi Allahu,

72 23/5/2019 STAV