Page 60 - STAV broj 421

DRUŠTVO

Tranzitne priče (8)

KO U OLOVU OD GRANATA

STRADA, U SARAJEVU POD

RAMAZANSKIM TOPOM ZALIJEŽE

I dalje sam brzim korakom koračao u nadi da ću naći traženu ulicu,

Piše: Ammar KULO kada je odjednom, preko ceste što je dijela dva stambena bloka,
izronila zgrada s ćiriličnim natpisom na plavoj ploči – “Aпотека”.

ledao sam prema Beka ravni, mnogo puta dosada ponovili. Nisam bio Potom su se odmakli na metar-dva od
onamo odakle su svakodnevno voljan ići u MUP, planirao sam kupiti mene. I dalje nisam mogao proći. Pogledao
stizali “artiljerijski pozdravi” knjigovodstvene obrasce u FEB-u, kupiti me onaj revizor, krupan, guste crne nera-
Gdo prije koji mjesec... Sada nije patike za rođendan i, ako mi nešto ostane, ščešljane kose, sada se ta ljudeskara smije-
pucalo. Imao sam šesnaest godina. Igrao izaći navečer s Malikom, mojim najboljim šila... “Imaš sreće što si na mene naletio...
košarku u novoformiranoj poslijeratnoj drugom koji sada živi na Dobrinji. Krenuo I da se ne ponovi, kupi odmah dvije karte,
A2 ligi. Željno iščekivao rezultate hoću li sam se odmaknuti od revizora. Revizor sa evo možeš ovdje (pokazao je na kiosk na
proći u naredni krug – bio bi to intervju staklenim vještačkim okom, sa snažnim tramvajskoj stanici). Otišao sam do kioska
za odlazak “preko bare” na godinu dana. naglaskom mi prepriječi put. “Hadalju, i uzeo karte. Ušao sam u tramvaj i odmah
Imao sam razloga biti sretan. stan’!”, povika. Zatim još glasnije reče: poništio kartu. Onaj revizor sa staklenim
“Imaju samo dva puta, ili na policiju il’ okom me pratio, potom izašao iz tram-
II plati!” “Moram na Filozofski fakultet stići vaja. Ostali su čekati sljedeći tramvaj za
“Molim pokažite kartu”, strogim gla- do 11 sati”, već sam bio uznemiren. “Aha, kontrolu. Pomislih, kakav stres… Što mi
som mi reče jedan od četvorice revizora u student, a nema ličnu, imaš bar indeks”, je ovo trebalo? Mogao sam kupiti obrasce
tamnoplavim uniformama, s iskaznicom na reče jedan od revizora. “Nisam student!”, u FEB-u sutra ili nakon intervjua. FEB,
kojoj je pisalo GRAS. “Tek sam ušao”, od- rekoh. “Kako sad, reče da ćeš na fakultet!”, Baščaršija, Filozofski fakultet, sve u minut,
govorih. “Trebao si kupiti kartu na trafici i obrati mi se revizor unoseći se u lice. “Imam zašto pravim sebi uvijek presing?
poništiti prilikom ulaza”, reče jedan od re- intervju, srednjoškolska stipendija za od-
vizora. “Gdje, na kojoj trafici”, upitah. “Na lazak u Ameriku”, procijedih kroz zube, III
bilo kojoj”, odmahivao je glavom. “Mogao svjestan da se nalazim u teškoj situaciji. “If you are president of US for one day
si kupiti i kod vozača”, dodade drugi revi- Ako popustim, ništa od patika. “A džaba what will you do?” Ako sam Predsjednik
zor, visok, krupne građe, mogao je komot- bi da se vozaš? E, ne more. Izvoli platiti”, Sjedinjenih država jedan dan, što bih ura-
no biti i izbacivač, tjelohranitelj, ulijevao ponovi revizor. “Ako vam dam 20 maraka, dio? Bilo je jedno od pitanja. Imao sam na
je neku dozu strahopoštovanja sa svojom teško da ću moći uzeti autobusku kartu stotine odgovora. A opet, jedva da sam iz-
pojavom. “Srednja vrata su se otvorila, za nazad kući”, rekoh duboko uzdahnuv- govorio deset smislenih rečenica. Otkud
ušao sam, nisam mogao doći do vozača”, ši. Pogledao me onaj sa staklenim okom. tolika trema? Otkud tolika nesigurnost?
rekoh u svoju odbranu. “Hajde, ne petljaj Potom se javi onaj krupni. “Veliš, nisi iz Je li za sve kriva moja neorganiziranost,
više. Nego izvoli platiti doplatnu kartu”, Saraj’va”, upita. “Nisam”, odgovorih. “A dešavanja u vezi s tramvajem? Pih, pita-
reče. “Ok. Mogu kod vas”, rekao sam va- odakle si”, upitaše. “Olovo. Sutra moram nje kao poklonjeno, a opet... Trokirao sam!
deći sitno u vrijednosti dvije DM. Gledali nazad”, rekoh. “A je l’ ti poznato izletište Kao da je nestao sav onaj vokabular, sve
su me u nevjerici. “Idem kupiti, kod voza- Orlja”, upita me onaj krupni. “Bili ste na one riječi, sve one danonoćne pripreme...
ča” rekoh. “Ti se stvarno praviš nevješt”, banji”, upitah. “Hmm, odmahivao je gla- A možda i prođem. Gledat će sveukupan
reče revizor. “U čemu je problem”, upitah. vom. Selo Klinčići, često smo išli do Or- dojam. Dobro sam uradio testove. I dru-
“Treba će ti 10 puta toliko!”, odgovori re- lje... malo je falilo da kosti ostavimo tamo. gi su dobro uradili testove. Šta ću ako ne
vizor. “Kako sad 20”, upitah iznenađeno. Bili smo stacionirani tu, strašne borbe su prođem? Kako se pojaviti u školi? Bit ću
“Ne zatvaraj srednja! Izvoli izaći! Ličnu se vodile devedeset treće na četvrtu... Ne predmetom šprdancije u narednih barem
kartu!”, povika onaj krupni revizor oš- ponovilo se. Znaš li Beridana, ne mogu godinu dana. Ili da pokušam preko košar-
trim glasom. Već smo bili izvan tramvaja. se sjetiti imena”, sada već blažim tonom ke, ponovo. Sportska stipendija. Uostalom,
“Nemam!”, odgovorih, još u nevjerici što obraćao mi se revizor. “Mršav, plav”, pitao ništa sada ne mogu promijeniti. Sutra su
mi traže ličnu, da nisu skontali da nisam sam. “Nije!”, reče. “Onda ne znam”, odgo- rezultati. Moram nazvati Malika! Otišao
punoljetan. “Dobro, onda idemo u MUP vorih. “I kako je sad u Olovu? Sve je bilo sam do trafike kupiti telefonsku karticu
na identifikaciju, tu je u blizini Policijska razvaljeno. Dolazili smo izvlačiti plinske za javnu govornicu. Krenuo sam ka gradu.
stanica Stari Grad. A sad ti odluči, hoćeš boce po ruševinama”, i dalje je pričao samo Na Marindvoru (već sam naučio kako se
li platiti ili ide i kazna i doplata.” krupni revizor. “Dosta je obnovljeno. Ne- zove ovaj dio grada) stajala je govornica.
Po govoru, načinu komunikacije izme- prepoznatljivo u odnosu na prije dvije-tri Prazna, bez gužve. Prišao sam i okrenuo
đu revizora, shvatio sam da su ove rečenice godine”, rekoh. dobro poznati broj. „E, zdravo! Je li stan

60 31/3/2023 STAV