Page 61 - STAV broj 421
P. 61

Spahić? Mogu li dobiti Malika?“ „Jeste   je na deklaraciju gdje je pisalo 44)“, reče   složenom od kartonskog paketa, prodajući
          stan Spahić. Malik je otišao u školu. Teta   trgovac. Pomislih, kao stvorene za mene.   polovne kućanske aparate, ručni mikser,
          Fadila je, rekao mi je da ćeš zvati. Odmah   „I evo, s obzirom na to da su zadnje, mogu   rešo, vagu... Priđoh. Trgovkinja se nasmi-
          sam ti poznala glas. Je li sve prošlo u redu“,   dati popust od 60 posto. Koštale bi vas 49   ja. „Izvolite, nije ništa skupo“, reče. „Neću
          upita me teta Fadila. „Tako-tako“, rekoh s   maraka“, trgovac je pogledao prema meni.   ništa, možete l’ mi reći kako da dođem do
          nekom tegobom. „Gdje si sad“, upita me.   Probao sam patike, bile su savršene. Izbro-  Trga Djece Dobrinje“, upitah. „Sad vam je
          „Na Marindvoru!“, odgovorih. „Dobro, kad   jio sam novac i izašao iz Skenderije.  autobus otišao. To Vam je Dobrinja III. Mo-
          tramvaj dođe, gledaj da uđeš u tricu ili pe-  Došao sam na stanicu na okretaljci.   žete i pješke. Za desetak minuta ste tamo.
          ticu i onda izlaziš u Nedžarićima. Odatle   Ubrzo je došla petica. Uredno sam poni-  Autobus ćete čekati barem dva puta toliko.
          možeš sačekati autobus za Dobrinju. Pitaj   štio kartu i nekako uspio sjesti. Valjda sam   Nego, mladiću, put pod noge“, objasnila je.
          nekog i gledaj da ne profuliš, da ne odeš u   potrefio školsku smjenu, tramvaj je već na   „Upravu ste, ne bi mi škodilo prohodati“,
          onaj njihov dio. Mi smo na samoj entitet-  trećoj stanici od polazne bio dupke pun.   rekoh i zahvalih se.
          skoj crti, dijeli nas cesta. Zato pripazi. Trg   Koliko sam uspio vidjeti, radilo se o uče-  Prošao sam pored razrušenog stam-
          djece Dobrinje 28. Jesi li zapamtio“, upi-  nicima građevinske škole. Nosali su „ba-  benog bloka, pisalo je Olimpijsko naselje
          ta. „Da, ali ću prije toga otići do Skende-  zuke“, plastični okvir za crteže. Pogledom   Mojmilo, potom razrušenih kuća nasu-
          rije, trebam pogledati patike, rođendanski   sam prelazio neću li ugledati tablu s natpi-  prot zgrada. Ušao sam u Dobrinju. Goto-
          poklon.“ Tek što sam izgovorio, automat   som Nedžarići. Tramvaj se sa svakom sta-  vo identične stambene zgrade. Kako naći
          je počeo javljati koliko još ima impulsa.   nicom sve više punio. Sada gotovo da nije   Trg Djece Dobrinje? Išao sam paralelno s
          „Onda se vidimo“, rekoh nabrzaka i spu-  bilo mjesta ni za stajati. Prevladavale su,   glavnom cestom. Gledao sam nazive ulica.
          stih slušalicu.                   čini mi se, učenice, a bilo je i mladih i sta-  Stambeni blokovi činili su se kao jaje ja-
                                            rih. Nasuprot mene starica možda i sedam-  jetu. Već se smrkavalo. Počela me hvatati
            IV                              deset godina. Primijetila je da promatram.   blaga panika. Tu je negdje i entitetska crta.
            Volio sam otići u Privredni grad Sken-  „Moj sinko, nema se. Skupo u granapima,   Da ne profulam.
          deriju. Pored pijaca, definitivno najsna-  pa ti ja ’vako, imam jednu konu, tu na Oto-  I dalje sam brzim korakom koračao u
                                                                               nadi da ću naći traženu ulicu, kada je odjed-
                                                                               nom, preko ceste što je dijela dva stambena
                                                                               bloka, izronila zgrada s ćiriličnim natpi-
                                                                               som na plavoj ploči „Aпотека“. Stajao sam
                                                                               tako i nisam bio siguran gdje sam došao.
                                                                               Bila je neka grupa mladića preko puta. Bio
                                                                               sam u strahu. Počeo sam se vraćati nazad.
                                                                               Odjednom, niotkud, u mom strahu, u raz-
                                                                               mišljanju da se nešto strašno može desiti,
                                                                               odjeknula je eksplozija. Po inerciji, bacio
                                                                               sam se na travnjak pored ceste. Dječaci,
                                                                               koji metar ispred mene, zakocehnuli su se
                                                                               od smijeha. Nije mi bilo jasno šta se de-
                                                                               šava. Ustao sam i krenuo u pravcu dječur-
                                                                               lije. Šegačili su se i dalje. „Paša je zaleg’o
                                                                               kad je puko ramazanski top“, prepričavao
                                                                               je jedan od njih pridošlici. Sad mi je sve
                                                                               bilo jasno. Vraćao sam se natrag, bježeći i
                                                                               od onih dječaka, od sramote, u panici da
                                                                               neću naći ulicu koju tražim, da ću morati
                                                                Trg djece Dobrinje  na stanicu, pa potom ponovo u Sarajevo.
                                                                               Odjednom, kao da je neko zvao moje ime.
          bdjevenije mjesto sa sportskom obućom.   ci, pripazi me. Malo povrća, malo mrsa,   Pogledao sam prema zgradama. Na jednom
          Desetine poslovnih prostora. One što sam   jaja usput kupim i tako. Male su penzije.   od balkona stambene zgrade ugledao sam
          želio – košarkaške patike „Air Jordan“ sa   Djeca ne rade, pa nešto malo rade, ništa za   teta Fadilu i Malika kako mi mašu i kako
          zračnim đonom – bile su preskupe. Izvan   stalno. Nemaju ni oni. Al’ eto, naučila sam   me dozivaju. Niko nije bio sretniji od mene.
          mojih mogućnosti. I najpovoljnije jordanke   šparati. Pa nekako razvučem od prvog do   Negdje oko pola šest bio sam u toplom
          koštale su više od polovine mamine plaće   prvog“, objašnjavala je. „A izvinite, gdje su   stanu, ispijajući vruću čokoladu, u stanu
          koja je iznosila 350 maraka. Išao sam tako   Nedžarići“, upitah. „Eh, vidiš, sad ćemo   na Trgu djece Dobrinje br. 28, s pogledom
          od trgovca do trgovca – ili mi se nije sviđa-  kod Televizije, ova velika siva zgrada, pa   na košarkaško igralište, s pogledom na dio
          lo il’ je bilo skupo. Ipak, na trenutak sam   još dvije stanice, ja ću izaći na prvoj, ti na   Dobrinje što je, kako mi rekoše, privreme-
          zaboravio na jutrošnju scenu, na sav srklet,   drugoj od ove stanice“, objasni mi. Starica   no pripao manjem bh. entitetu. U toku je
          tremu, nervozu u vezi s intervjuom, poti-  je i dalje pričala, o životu prije rata, u izo-  arbitražni postupak.
          snuo sam onaj pritisak koji sam osjećao u   bilju u kojem smo živjeli a da to nismo ni   Bio je januar napolju, hladan, ali bez
          savladavanju posljednje stepenice do sti-  znali. Sporo smo se kretali. Najzad, izašla   snijega! Bio je ramazan unutra, pun to-
          pendije, do mog puta u obećanu zemlju –   je na stanici i izgubila se u gužvi. Pomislih,   pline, pun nade, pun živosti, pun milosti,
          Ameriku. Šoping-terapija, definitivno ima   lijepo malo Olovo. Koliko se ovaj narod   pun nečeg lijepog što se osjetilo, što je mi-
          nešto u tome.                     pati oko prijevoza.                risalo u zraku, što me obuzimalo, što me
            „A imamo ove ‘Fileine’, prava koža,   Izašao sam na sljedećoj stanici, onako   ispunjavalo, dajući snagu da nastavim da-
          poluduboke, dobar je đon, za košarke, ru-  kako mi je rekla. Prešao sam cestu. Stajala   lje, ma šta se desilo sutra u vezi s ispitom,
          kometa, Imamo samo ovaj broj (pokazao   je neka gospođa s improviziranom tezgom   intervjuom, rezultatima i stipendijom. n


                                                                                                    STAV 31/3/2023 61
   56   57   58   59   60   61   62   63   64   65   66