Page 15 - STAV broj 278

mostu. Svatko se od nas prisjeća seljaka Jer stara ćuprija zapravo
koji prolaze njime s prtinom na leđima,
ovaca koje za sobom ostavljaju bijele nije posve dovršena.
pramenove, koza i brabonjaka što osta- Izgleda previše nova, bjelja
ju za njima, jogunastih mazgi i mula,
uporne magaradi, mršavih konja koji- nego što je bila, drukčija
ma zvone kopita, nanula kojima mla-
de žene klepeću po kamenim pločama. nego što nam je ostala
Unaokolo su brda, svijetla i mjestimice u pameti. Nedostaje joj
plavičasta; uz rijeku užarena pržina, kraj
korita izvori u kojima se hladi bostan. patina koju je imala. Vratit
Ljeti pripeče zvizdan po kamenjarima i će je tek godine koje su
gradskim pločnicima, zimi navali bura
riječnom dolinom, od Jablanice i Ko- pred nama, mostarske kiše
njica prema ušću: “Duni, vjetre, malo
sa Neretve!”, pjevalo se i ljeti i zimi, i proljetne i jesenje te, više
po zvizdanu i po buri. od svega, stopala onih koji
Ratovi, osvajanja, bjesovi, čak i potresi
koji su česti u balkanskom kršu, štedjeli će mostom prolaziti s jedne
su ga više od četiri stoljeća. Počeli su ga
rušiti “Srbi”, a dovršili “Hrvati”. Stav- strane na drugu
ljam im imena pod navodnike – da te
kršćanske i hrišćanske talibane, koji su
htjeli iskorijeniti tragove islamske civili-
zacije, ne poistovjetimo s onim Hrvatima kraju tesali i klesali mramorove – spome-
i Srbima koji su podijelili s nama suze za ničke ploče u Mogorjelu, stećke u Ra-
Starim. I stid, također. dimlju, nišane u Blagaju, urezujući dli-
Kad se sruši takva gradnja, ostane jetima u kamen svoje oporuke. Pod tim
obično, s jedne ili druge strane, uz boko- su stijenama “kosti naših pradjedova”,
ve, manji ili veći patrljak. Najprije mi se kršćanskih, hrišćanskih, bogumilskih
činilo da se sav most stropoštao ne osta- ili muslimanskih, pravovjernih i here-
vivši ništa za sobom, da je ponio u ponor tičnih, svih naših.
i pećine što su ga podupirale i kamene *
kule, “Taru” i “Halebiju”, koje su bdjele Budimo zahvalni prijateljima koji su
nad njim, i grude zemlje hercegovske što nam pritekli izdaleka i pomogli da se po-
su uza nj prijanjale. S obje strane ostali digne most sunovraćen u rijeku i nesreću.
su samo ožiljci, i ništa drugo. Latili su se posla trijezno i nenametljivo.
Naš je Stari bio više nego običan I nas su nastojali uključiti u nj. Potaknu-
most ili spomenik. Služio je svima, sve li su nas da, nakon svega što se dogodilo,
je povezivao. U nj su ugrađena pamće- povratimo vjeru u sebe i povjerenje jed-
nja naraštaja, postao je znamenom grada nih u druge. Sve ostalo ovisit će odsad
Mostara. Nije spajao samo obale nego i o nama samima. Predosjećali smo čas –
strane svijeta: na njemu su Istok i Zapad čekali smo ga s tugom i nadom – kad će
među nama skakali su “sa Staroga” u rije- pružili ruku jedan drugome. Moguće je naš most ponovo nadvisiti rijeku. I, eto,
ku “najzeleniju na svijetu”, našu Neretvu. bilo oboriti ga, ali ne i poništiti. Ostao je sad je tu, pred nama. Ljudi dobre volje
Bili smo doista uvjereni da je bistrija od u nama. Krili smo jedni od drugih koli- zajedno će ga prihvatiti, nastojeći da opet
svih voda. Uz obalu su, s obje strane, vi- ko ga žalimo. postane zajedničkim.
soke i oštre stijene koje Mostarci nazivaju * Jer stara ćuprija zapravo nije posve
pećinama. Svaka ima svoje ime, poneka i Pokušaji obnove Staroga mosta nisu dovršena. Izgleda previše nova, bjelja
nadimak, od milja: “Zelenika” nad kojom bili sretni. Započinjalo se na mahove, nego što je bila, drukčija nego što nam
raste divlja smokva i ljuti šipak,“Šuplja” ostajalo na pripremama, svaki put iznova. je ostala u pameti. Nedostaje joj patina
pod kojom je opasan vrtlog (“kapak”, po Najvjerojatnije zato što sami nismo bili koju je imala. Vratit će je tek godine koje
mostarski), veliki i mali “Soko” nadomak okupljeni oko njega ni dovoljno bliski su pred nama, mostarske kiše proljetne
ušća skromne pritoke Radobolje; odmah jedni drugima. Strani su stručnjaci bili i jesenje te, više od svega, stopala onih
do njih je “Glavar”, nalik molu u nekoj spremniji od nas da se uhvate ukoštac s koji će mostom prolaziti s jedne strane na
skromnoj luci, te, na suprotnoj obali, dva obnovom: francuski, mađarski, talijan- drugu – slobodnih građana, oslobođenih
“Duradžika”, viši i niži – na kojima su se ski i napokon turski, koji su dostojno predrasuda nacionalnih i vjerskih, što ne
dječaci pripremali da “skoče s ćuprije”, dovršili gradnju. Imalo se što naučiti u znači lišenih prava na nacionalnost ili vje-
najhrabriji čak i naglavce, leteći “poput takvu poslu. Tko još pamti imena ka- ru. Oni će sigurno, s manje isključivosti
laste”. Na te su hridi, kao i na sam most, menja u ovom kraju – tenelije s Muku- i više tolerancije – s manje zaostalosti i
slijetali galebovi s mora. še, miljevine ili breče uz korito Neretve, više modernoga duha – postavljati pita-
Tu je, nadomak, naše Jadransko Drežnice ili Bune? Rabi li još itko stare nja i tražiti odgovore na njih: zašto se sve
more. alate – čaklju, pritegaču, uprnjak? Ne za- ovo dogodilo i zar se nije moglo izbjeći?
Mostarci su bili ponosni što vide lju- boravimo drevne majstore, hercegovač- Razmišljat će o onome što je bilo te kako
de koji dolaze iz svijeta i dive se njihovu ke, dalmatinske i druge, koji su u ovom može i mora biti. n

STAV 2/7/2020 15