Page 17 - STAV broj 278

i vrelog godine 1995. I tada se kao nekad veze. Ali i narodi, poput ljudi, imaju svoje lica očeva i majki zemlje Šumadije dok u
stidljivo i teško o tome govorilo kao da se sudbine. Tako se odgovor, poput larve, lako Potočarima vezanim ljudima i djeci pucaju
nagađalo i malo vjerovalo. Ali vrijeme sva- pretvara u niz različitih oblika i znakova. Ta u leđa? Gdje su sjećanja dok smrt odrađu-
ku sumnju lako odagna. Danas se pouzda- pretvorba odvodi čovjeka daleko i duboko. je svoj posao? Gdje su dok nemoćni padaju
no zna kako je to bio i ostao najveći zločin Duboko u patologiju njegovog mentalnog pokošeni rafalima? Zar baš ništa od onog
u toj istoj Evropi poslije Drugog svjetskog sklopa. Svako novo pitanje zahtijeva drugo, vremena, iz onog tamnog doba, nije osta-
rata. I, opet, u ovom našem kukavnom di- sljedeće i tako redom do neizvjesnog kraja. lo u glavama tih stvorenja? Ni jedna slika,
jelu svijeta, na ovom malom komadu uboge Prema tome, odakle početi i kojim pu- ni jedna suza, ni jedan jauk? Zar baš ničeg
i sirote planete zemlje. tem krenuti a da nigdje ne pričinimo “ko- nema u njihovim čeonim kostima? Ničeg
Pa, kako se pouzdano sve tako zbilo, a lateralnu štetu” i nikom se na ovom tlu ne da opomene, dozove pamet i odagna tu neo-
nema sumnje i dokaza da nije, onda čovje- zamjerimo? Sic! Treba, zaista, u ovoj osjet- buzdanu snagu i golemu sramotu? Kako se
ku ne preostaje ništa drugo nego da odmah ljivoj raboti imati dara za magiju. Ipak, evo baš sve moglo smetnuti s uma i prekriti du-
dozove razum i svijest, a još brže potraži sa- jednog pitanja koje strpljivo čeka pred vra- gim velom zaborava? (Ko je spustio zavjesu
vjest. Taj napor učiniće ga sluđenim i oja- tima. Može li ono ponuditi odgovor koji će prije konca tragedije?) Kako se sve moglo
đenim. Neće znati šta zbori, a još manje šta umiriti naše misli i odagnati našu muku: potisnuti i zakopati? Koliko je daleko Tamo
misli i smjera. Taj lavirint postaće mračan i Kako jedan narod, bogate istorije, kao daleko? Kolika je ta snaga i moć zaborava?
bezizlazan. Ako je narod Getea iznjedrio fa- što je srpski, živio on s ove ili one strane Kolika i koliko dugo može potrajati? Koli-
šizam, onda je narod Šantića porodio zločin. vode Drine, istog pravoslavnog duha i na- ko je zaborav jači od razuma i naše svijesti?
A, niti je onaj iznjedrio, niti je ovaj porodio, zora, narod bogate tradicije i kulture, kako Od čega je kovan i kako se kali? Ili, možda,
a niti je ovo poređenje umjesno. Ali, savjest takav narod može tako lako i brzo izgubi- u njemu, u tom ljudskom zaboravu, u nje-
je neumitna pratilja koja ne gubi korak. ti pamćenje? Kako? Sve se ovdje svodi na govim hladnim, tamnim odajama, skriven
Niko od nje još nije pobjegao. Narodi veli- pamćenje i priču o njemu. I Kosovo pripada i pritajen, vječito vreba zločin?
ki i mali skloni su cikličnom i pogubnom istoj tematskoj strukturi. Pamćenje je nei-
isijavanju svojih skrivenih slabosti. Istori- zbježna paradigma o istinskim vrijednosti- Iste su godine
ja nam to kazuje i to se ne može poreći. Ali ma našeg postojanja. Gdje su nestali balkan- svi bili rođeni,
vrijeme, srećom, nikad ne zaboravlja vođe ski ratnici, gdje su slomljeni tifusari, gdje isto su im tekli školski dani,
takvih suludih ideja koje nastaju u trenuci- su promrzli Solunci, gdje su vojna groblja na iste svečanosti
ma kad se slabosti iz drijemeža probude. U na otocima Grčke? Gdje su i ko pred njiho- zajedno su vođeni,
Nürnbergu na optuženičkoj klupi nije sje- vom herojskom dušom zatvara oči? Gdje su, od istih bolesti svi pelcovani,
dio njemački narod, niti je u Hagu sjedio draga pameti? Jer sve drugo postaje obična, i svi umrli u istom danu.
srpski. Jer, narodi, premda čvrsta, nedjelji- dosadna tlapnja. Samo u našem pamćenju
va komponenta, nose sobom otpadne ele- počiva istina o nama. A šta se zbilo sa tim Desankinim lirskim
mente, nalik krpeljima što se krvlju hrane. Danas znamo jasno i nedvosmisleno: zapisom, s tom pjesmom što je ušla u isto-
Zato se uvijek sudi njima, tim izrodima roda sve je proteklo, prva i druga tragedija (ona riju? Gdje su ti stihovi čija se toplina i žar
i naroda, tim spodobama osakaćena uma. u Kragujevcu i ona u Srebrenici), dakle, je- mogu mjeriti samo odanim rodoljubljem
Međutim, zločin i pravda nisu temom dan i drugi zločin, u vremenskom razmaku i ponositim patriotizmom? Šta se s njima
ovog zapisa, niti je to želja autora. Bože uklo- ne duljem od jednog skromnog ljudskog vi- dogodilo? Kuda su zajedno otplovili? I gdje
ni, kazaće pravovjerni: zločin je posljedica, jeka. Sublizu, znači. Još se prvi nije zabora- su im duše odlutale? Kako se u njene redo-
a pravda licemjerje iste politike. Ovdje je, vio, a drugi se dogodio. Kako se onda mogao ve mogla udjenuti i ostati ta opaka, krvava
zapravo, riječ o jednoj pjesmi, koja se rodila zaboraviti stari dok se uporno činio novi? sintagma “Nož, žica, Srebrenica...”? Kako
davno, nakon velikog svjetskog rata, rodila To je osnovno pitanje iz kojeg proističu sva i gdje joj se krije kukavno, crno izvorište?
i ostala baš kako zaborav ne bi ovladao sje- ostala. Kako je mogla i otkud nastupiti ta Jedno je sigurno i danas odveć žalosno:
ćanjem i učinio nas nedoličnim sebi i dru- paraliza pamćenja? To postaje tajnovito i ljudski rod već je odavno izgubio parame-
gima. I dakako, o zločinu je ovdje riječ, koji tužno. Kako je moguće da su ti silni, opaki tre svoje čovječnosti. Taj sunovrat je sta-
se ponavlja, i sve nas baca u brigu i nesani- ljudi, te spodobe na ulicama Srebrenice za- novit i porazan. Ali nama je to jalov izgo-
cu. Upravo zato, zbog nedoumica i zamki, boravile Šumarice u Kragujevcu? Šta se to vor i slaba utjeha za našu obezglavljenost.
postajemo sve više svjesni pitanja koje nam prevrnulo u njihovim glavama? Gdje su ne- Istina, bezdušnost je danas dobila global-
se čini neizbježnim koliko i bitnim: stale one slike fašista dok strijeljaju učenike no okruženje, pa u takvom društvu poezi-
Kako ljudi jednog naroda, koji je doži- Kragujevca? Gdje su ona ojađena, uplakana ja ne pristaje svakojakom stvoru, pogotovo
vio i preživio zločin u Kragujevcu, mogu onom neprimjerena, pomućena uma. Tako
učiniti isti u Srebrenici? se Desankina pjesma našla u zvjerinjaku,
Tu leži zamka svih pitanja i odgovora. u tom brlogu izmeta i krvi uzaludno tra-
Kako je to izvodljivo i moguće? Kako i za- žeći ljudsko biće i njegovu dušu. Ali, avaj,
što? To je pitanje koje nas opsjeda i stavlja u Koliko je zaborav jači od pusta pameti, takva pjesma do čovjeka osa-
teške lance. Tako zatočeni i okovani, posta- razuma i naše svijesti? Od kaćena uma i nazora nije mogla stići niti
jemo njegovi taoci. Postajemo dužnici vla- do njegovog srca doprijeti. A još manje je
stitom pitanju koje nas proganja i opsjeda. čega je kovan i kako se takvom mogla poslužiti i u odsutnom tre-
Pronalaženje i tumačenje odgovora, kali? Ili, možda, u njemu, u nutku pomoći. Nije mogla u njemu ni osta-
njegova analiza i razrada, traju već godina- ti. Niti je svoj život u takvom biću mogla
ma i bez nade u razuman ishod. Zašto smo tom ljudskom zaboravu, u nastaviti i sebe oplemeniti. Ostati onako
u tom odgovoru tako slabi i nemušti? Za- kako je napisana i kako je, jadna, zasluži-
što i čemu? “Ono što je dopušteno Narodu njegovim hladnim, tamnim la. Nije mogla od bola i stida. I najposlije,
nije dopušteno Bogu”, žilava je uvriježe- odajama, skriven i pritajen, nije mogla zbog gorke istine što se opaka
nost nacionalnih dogmi koje ne odumiru sudbina s njom tako poigrala i samu izne-
lako. Jedan zločin s drugim nema nikakve vječito vreba zločin vjerila, a potom tako brzo zaboravila. n

STAV 2/7/2020 17