Page 22 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

Izbor iz poezije o Srebrenici
VRIŠTIMO, I NJIHOVIM

VRISKOM – GOVORIMO

Husein Bašić (Plav, 1938 – Podgorica, 2007)

RIJEČI POSLIJE SREBRENICE

(Na godišnjicu 10.000 ubijenih)

Prolog Ispijale na dušak vrčeve ljudske krvi Metalni izlizak koji je mogao biti prsten,
1. I sporile se o broju pobijenih. Modri očnjak, minđuše, kopče i igle,
Poslije Srebrenice može se samo nemu- Lutke bez nogu i ruku,
što grcati, 3. U krvi smočeni dinar,
Nemoguće je sabrati riječi i čini za zločin, Kroz golema polja mraka Jezik pregrižen i zemljav,
Neprilično ih je (tako) zvati, Vidljivi su bili obrisi žnjetve, Đerdan prosut u travi.
Treba nešto (mnogo) jače, Razori i vlačezi,
Što se ne da ispjevati (isplakati), Lovina je bila pretila i puna – 5.
Što se ne može izreći. Odavno se tako lovilo nije. Potom je stalo sve sto gmiže, hodi i leti,
Kapala je krv i žmarila bučka, Skamenilo se u bespuću,
Nema tih riječi i čini, Ponekom lešu još bili su damari u podgrlcu, Sve što je dotad moglo da se vuče i miče,
Nema krika Grčio se mali nožni prst, Puževi, zmije, ježevi, vjeverice, šumski
Ni glasa, Kroz zvurke i rane miševi
Bolje je skupiti travke i kamičke, Ulazile – izlazile Zakorjeli su u krvi.
Kuda su prošle njihove sjenke i štake, Dihanije. Umrli su u obilju prejake hrane,
Kuda je kapao mozak, Od žestoke žeđi
Dijelila se duša na pacmilke, Neki su nedotučeni i priklani I nepokretnosti.
Rječitije od svake riječi, Netragom nestali – Planine su jedva pihale dušom,
Slikovitije od svake slike. Otpuzali su k’o zmije bez glave i repa, Prskala je žuč i kapale oči,
Poslije Srebrenice Gdje se nije smjelo otići. Micale su se grane i kosti,
Neko će ipak htjeti da sroči pjesmu, Mravi su osvajali visinu,
No izdaće ga riječi. Znalo se: ako prežive, Mravi što nema mjesta na koje neće stići.
Biće strašni svjedoci
2. Na Božijem sudu O nebesa! O zvijezde! O planine! O šume!
Srećni da su oni I Sudu za zločine. Blago vama!
Što očima porinu tim u nedoklano meso, I po sto puta blago vama!
U moždanu kašu 4. Za iskonsko sljepilo!
Natraške padoše Poslije velikog slavlja, Za kameno srce!
Na kućni prag, Valjalo je pokriti tragove i brazde,
Na izrovašenu zemlju. Sabrati mrtve, Jer: ovo se nije moglo vidjeti i preživjeti!
Dotući žive,
Toga dana dželati su imali žnjetvu, Baciti ih pod zubate gusjenice, 6.
Kao u najplodnijim danima smrti, Pomiješati sa zemljom i lišćem, Pticama zaoloviše kljunovi,
Ne samo u zemlji Bosni, Strpati u rupčage, Slijepiše se krila,
Već na svim poljima svijeta, Da se ne poznaje, Oči zakorješe u skrami,
Gdje se žnjelo i bilo Da se ne vidi i ne čuje dok oni odu. Kandže srastoše za put i kamen.
Nemilice - hametice,
Koliko se moglo micati brže i više, Nazirao se jasno učinak strave Više se ne ču ništa: ni ah, ni oh...
Kroz raspoložive i raspoložne cijevi. (Gusjenice nijesu mogle sve da zdrobe), Samo su muhe bile halapljive i horne,
Ostavile su za sobom mesnate brazde: Padale su oblakom,
Isprobane su sve mogućnosti rata, Lobanje, rebra i druge kosti, Ogromne modre muhe
Tekli su potočići krvi, Prste u travi i lišću, S kraja svijeta,
Iz nebroj proreza i pritoka, Kosu na trnju i granju, Na veliku gozbu
Cijedili se i ručili kroz golema polja slave. Upletnjake, šnale, dugmad i strize, Koju su im priuštili pretili đenerali.
Samo sugeler-ale, zadrigle i p’jane, Muštikle i tabakere, Trajao je još dan velike pobjede,

22 2/7/2020 STAV