Page 16 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

Dragoslav JANJIĆ

Paraliza pamćenja

KAKO LJUDI NARODA KOJI

JE DOŽIVIO “KRAGUJEVAC”

MOGU UČINITI “SREBRENICU”

Gdje su nestale one slike fašista dok strijeljaju učenike Kragujevca? Gdje su ona ojađena,
uplakana lica očeva i majki zemlje Šumadije dok u Potočarima vezanim ljudima i djeci pucaju

u leđa? Gdje su sjećanja dok smrt odrađuje svoj posao? Gdje su dok nemoćni padaju
pokošeni rafalima? Zar baš ništa od onog vremena, iz onog tamnog doba, nije ostalo u
glavama tih stvorenja? Ni jedna slika, ni jedna suza, ni jedan jauk

U se godinama skupljao, zrno po zrno tražeći
književnosti srpskog naroda živi
jedan lirski zapis, jedna pjesma,
sebe u glavama preživjelih kostura. Jedva
velika i tužna. Njena antologij-
se polomljen skelet uspravio, okožio i stao
ska vrijednost sadržana je sva u
ratnom svjedočanstvu o našem pomahni- na svoje noge. Jedva se svijest vratila svom
zavičaju, a razum svom životu.
talom dobu. Stihove je iznjedrilo pero De- A pjesma? Šta se u međuvremenu zbi-
sanke Maksimović. lo s Desankinim nadahnutim stihovima?
Godine 1941, hladnog, kišnog oktobra u Šta je bilo s tom poezijom? Ona se svakim
tada okupiranoj Srbiji, u gradu Kragujevcu, danom, pomno i glasno, čitala, učila napa-
fašisti su istjerali iz školskih klupa četiri sto- met, sve dok nije iz školskih knjiga ušla u
tine učenika i tog jesenjeg jutra ubili čitavu svaku glavu, mladu i staru, i ondje našla
jednu mladost. Pjesnikinja kaže: svoje utočište baš kao da je molitva. U tom
vremenu nova pokoljenja Srbije rađala su
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka se s ovom pjesmom na usnama poput pr-
na brdovitom Balkanu. vog znaka života.
umrla je mučeničkom smrću Međutim, priča o smrti i ratu ovdje ne
Četa đaka završava niti joj se kraj nazire. Neko je u lu-
U jednom danu. đačkom zanosu, u šizofreniji kletve, ostavio
ovo podneblje, na milost i nemilost, ovim
Tog dana sva Srbija zavila se u crno. narodima da vječito pod njegovom kapom
Svekoliki Drugi svjetski rat nije ostavio strepe i stradaju. Da vječito rake kopaju
toliki bol i jad u toj napaćenoj zemlji kao i humke obilaze. Nigdje više bogomolja,
tragedija u Kragujevcu. A ratovalo se dugo i sve jedna do druge u kolu vezane, a nig-
bezbožno. Ali, te četrdeset prve grobni mi- dje podneblja od Boga toliko prokletog i
ris prekrio je polja i oranice, a suze popla- napuštenog. Lukavo i podlo, neko je ovaj
vile njihovu opjevanu plodnost. Morava je prostor prozreo i nanovo dozvao utvaru iz
izgubila obale, potopila šumarke i promi- Krvave bajke. Koliko je ruku i dlanova bilo
jenila boju. Postala je čemerna i modra kao na stolu, to niko ne zna, ali apoteoza istog
da je nad njom neko mačem rasporio nebo. zloćudnog duha među prisutnima bila je,
Bio je to zločin u koji se dugo nije vjerova- očigledno, presudna.
lo. Danima se prepričavalo u narodu kako Pola vijeka kasnije, ljudi opaka uma i
je tog nesretnog oktobra nestala najljep- zla pogleda, dopola vojnici, a od pola zvijeri,
ša čednost zemlje Srbije. Kad su pokopali nalik krvoločnom grifonu, što poput zmaja
mlada tijela, rake su zakukale, a humke pre- ubija vatrom, u dva sunčana dana kad tjeme
svisle od muke i bola. Evropa se rastočila i proključa, a znoj opeče, počiniše bestijalan
pobjegla od sebe same. Skončala je, jadna, zločin. U jednom malom, zabitom mjestu, u
od sramote i stida. Zdrav razum prosuo se zemlji Bosni pogubiše rafalima osam hiljada
kao žito i nestao raznesen vjetrom. Onda ljudi. Bilo je to u Srebrenici ljeta gospodnjeg

16 2/7/2020 STAV