Page 66 - STAV broj 437

KULTURA

Ovo je vrijeme mnogolikih smjena ne samo u poeziji nego i u svim njenim pratilicama. Na stubištu
civilizacije čovjek je osvojio još jedan stepenik i odlučio se za preinačenje umjetnosti. Tehnokratsko
vrijeme stvorilo je poseban senzibilitet. Pošto je urbani čovjek uveliko postao alijenirano biće,
njega eventualno mogu zanimati samo kompjuterske metafore, mašinska znanost, brzina potrošača-
skorojevića, konkretna poezija koja se ispisuje brojkama i arhitektonskim domišljatostima.

pjesnik bi se nekako i oslobodio zavičaja, svijesti u velikoj je mjeri ostao u nekih pisaca se održava u životu samo tanašnim dahom
ali kako se osloboditi djetinjstva? i nakon dugih globtrotovanja po bijelom svi- nevine zavičajnosti ide u svijet uplašena,
„Kada se vratite u grad u kojem ste pro- jetu. Dok jedni osjećaju stegu zavičaja, drugi neiskusna, nepripremljena za samostalno
veli djetinjstvo, ustanovite da zapravo niste pjesnici zavičaj smatraju kao svoje žilište bez egzistiranje.
čeznuli za tim gradom – već za svojim dje- kojeg nema ni stabla ni ploda. Ali, zavičaj je ideja za koju pjesnik živi –
tinjstvom“ – Earl Wilson. „Blagoslovena neka je hrana zavičaja ma brani se pjesnik zavičajnosti. Zavičaj i pjesnik
Kao što bez djece ne napreduje kuća, bez iz koje dubine prošlosti i ma s koje trpeze ne smiju se odreći jedno drugoga. Pjesnik je
djetinjstva ne napreduje literarno djelo. Ako dolazila“, uzvikuje srpski pjesnik. u krajnjoj suštini jezik, a zavičaj je medij u
je dijete slavuj u kući, djetinjstvo je slavuj u „Pjesnik je samo onda pjesnik ako se kojem se razvija pjesnikova ličnost. Zavičaj je
poetskom djelu. „Djeca su za sve ljude njihov prepoznaje, ako mu se zna krvna grupa, ge- postojbina pjesnikove historije, mentaliteta,
život“, rekao je Euripid. Ne bismo li mogli neza, ako se osjeti ispod kojeg neba, iz kojeg povijesnog bića. Pravi pjesnik je sinteza za-
preinačiti misao u drugu: djetinjstvo je za sve vremena, pa čak i iz koje rase dolazi“, tako vičajnog bića. Bez svoje zavičajnosti pjesnik
pjesnike njihov život. Jer pjesniku je, kao i misli crnogorski pjesnik. bi izgubio pamćenje. Već nastaje dvoboj za
djetetu, imanentna igra. Kako se ljepote za- „Ako i ima zavičaja bez pisaca, a ono je koji je potrebna porota. Kao što rijeke
vičaja najuspješnije očituju u pjesmi i igri, sigurno da nema pisaca bez zavičaja“, veli pripadaju morima i pčele svojim maticama,
pjesnik je više od drugih ljudi homo ludens. pjesnik iz Sarajeva. poezija je najveća dragocjenost zavičaja. Ako
Sa zavičajem ili bez njega, bez elementa „Ranjeni, grkih usta, mi priznajemo da je je u središtu drame zavičajnog življenja i vi-
igre, pjesma bi sličila pušci bez nišanskih duboka mudrost u tome da i kljuse za svojim đenja svijeta kao osmišljene i humanistički
sprava. Ne bi, znači, stizala u središte cilja. zavičajem plače“ – Krleža: Književnost danas. dopjevane dijalektičke vizure o futurološkoj
„Igra počiva onkraj podvojenosti mu- „Kad si oglodan do kostiju, kad te svu- dimenziji ne samo postojanje već i, o da, ra-
drost – ludost, onkraj istine i neistine, on- da gone, kao da se guba proširila tvojim tije- dovanja, pjesnik neće pridonijeti da se nje-
kraj dobra i zla“, veli Johan Huizinga. „Iako lom, domaća te zemlja prihvaća istim onim gova slovna galaksija, kako to predviđaju
je igranje duhovna djelatnost, ono po sebi licem kao što te prihvatila nekad, kad su te neki sociofilozofi na Zapadu, uistinu neće
ne posjeduje nikakvu moralnu namjenu: ni još u zipku stavljali“ – Ivan Tavčar: Visoš- i ugasiti. Poezija što pripada društvu koje
vrlinu ni grijeh.“ ka kronika. stvara nove odnose među ljudima prihvaća
Igra je, zar ne, kao i pjevanje: slobodan poeziju kao neminovnost, bez zaljubljenič-
čin. Jednom pjesniku je igrište zavičaj, dru- ZAŠTO SE ZAVIČAJ I PJESNIK NE SMIJU kog zagrljaja, ne plaši ga se, hrve se s njim
gom: svjetska arena. Kao što su igre svih ODREĆI JEDNO DRUGOGA kao usudnim neprijateljem jer čovjek, zna-
naroda prilično slične, i stihovi pjesnika U eseju Tradicija, nacija, poezija dagestan- mo, kao najsavršenija društvena životinja,
raznih naroda imaju nečega prožimajućeg, ski pjesnik Rasul Hamzatov veli da su pje- bez zavičaja, još uvijek nije pronašao pravi
iskonski sličnog, no u stanovitim elementi- snike koji slikaju domaće običaje i domaći put svoje samorealizacije.
ma i različitog. Eto, to RAZLIČITO je po- pejzaž svrstavali u red ograničenih, patrijar- Zavičaj – to je pjesnikova budućnost.
tvrda samosvjesnosti koju ne daje samo ta- halnih, tradicionalnih stvaralaca. „A ako je Zavičajni pjesnik nije ništa drugo nego
lent i poetska nadgradnja pjesnikova nego pisac govorio o drugim narodima, o dalekim dosadni folklorist koji još nije spoznao da u
uveliko i zavičaj. prostorima, to je bilo dovoljno da ga proglase njegovu jeziku postoji riječ „sinteza“, veli
Faulknera, naprimjer, ne bismo mogli ni umjetnikom širokih vidika i velikog formata, protagonist poetskog univerzuma. I dodaje:
zamisliti bez američkog Juga, kao ni Domja- da ga smatraju internacionalistom, novato- nema poezije kojoj samo zavičaj može osigu-
nića bez zagorskih „bregov“. Nasuprot tim rom.“ Hamzatov rezolutno zaključuje: „Ja- rati prosperitet. Vizija svijeta nedokučiva je
autorima, postoje i pisci krvne grupe jednog dan je pjesnik, makar bio priznat u čitavoj ako je zatvaramo apstraktnom cjelinom za-
Ezre Pounda, Hemingwaya, Eliota, Natha- zemlji, ako ga rodni aul nije priznao, a bije- vičaja. Ideologiju zavičaja smo naslijedili iz
lie Sarraute, Meše Selimovića, Vaska Pope. dan je i onaj pjesnik koji je našao priznanje doba rušenja, prema tome, valja raskinuti s
Ipak, niti se za prve može tvrditi da su ro- samo u rodnom aulu.“ rušilačkim mentalitetom koji proizvodi ne-
bovali zavičajnosti u provincijskom smislu Ali, moderni poetski senzibilitet se uklapa znano kakve sve ne mitove, a najradije i naj-
riječi, niti se za druge može tvrditi da su sa- u empirijske vrijednosti. Sklon je vjerovati češće mit o rajskom zavičaju, mit o svemoći,
svim izvan zavičajnosti. Jer zavičaj možeš samo onome što se može znanstveno dokazati. o savršenosti, o osobnoj nepogrešivosti nje-
negirati koliko hoćeš, on je opet tu, piščeva Odsustvo zavičajne preokupacije u mnogim govih knezova. Vrijednosti koje nam nudi
sudbina. Bez obzira na to kako i s kolikim djelima suvremene provenijencije da se pre- poezija zavičaja moraju se integrirati u naš
se nastojanjem pisac obraćao kozmosu, on poznati kao lektira onog dijela pisaca koji iz opći sustav vrijednosti, a zavičajne mitove
svoju poruku neizbježno tonira mentalite- te prividne stvarnosti stvaraju zaključak da brže-bolje smjestiti u historijsku starinarni-
tom svoje zavičajnosti. zavičaj u historiji razvijenih literatura kao cu. Pjesnik doduše ima neko mjesto rođenja,
Na dugom putu pjesnikova tragalaštva dominatna preokupacija nije imao previše a puno zavičaja.
zavičaj bismo mogli označiti kao start, a tzv. značajnih apologeta. Velikom piscu je – tvr- Nije li ljubav najeminentniji pjesnikov
internacionalni domet kao cilj, imajući u vidu di pjesnik sklon teorijskim razglabanjima i zavičaj?
zavičaj kao nužan element prepoznatljivosti. uopćavanjima – zavičaj čovjekova sudbina Zavičaj je svijet u kojem pjesnik postaje
Bez obzira na to kako mi mislili o tomu, na svim meridijanima zemnoga šara. Za- čovjekom, a i čovjek pjesnikom, kao što je i
zavičaj je prisutan u pjesmi i kad ga pjesnik vičajna preokupacija nešto je što pripada svijet pjesnikov samo onda ako se pjesnik u
direktno ne spominje. Karakter zavičajne vremenu taljigaških putovanja. Poezija koja njemu može osjećati zavičajnim.

66 21/7/2023 STAV