Page 76 - STAV 119 15.06.2017

PRIčA

Iz dnevnika jednog softe

RAmAZAN u KOjEm SAm

VIDIO KAKO muŠKO

mOžE CmIZDRITI

zahvaljujući stidu i smušenosti, jedva nalazim zgradu Medžlisa.

za oko mi zapada još nekoliko softi s kojima razmjenjujem tupe
poglede. Domaćini se drže hladno. rutinski nam daju kratke
Piše: Safet POZDER upute, i to je to. vozač zadužen da me odveze do konačnog
odredišta rukom mi daje znak da je vakat da krenemo. Sjedamo
u ohrndalog džipa koji uskoro siđe s glavnog puta i povede nas
vijugavom kotlinom. Snijeg kao da se zainatio da neće stati

ma tome i dvadeset godina. Spakovao češkao po glavi i gledao u naslage snijega “Eto ti ga, de”, kontam u sebi.
stav.ba
sam se i pripremio za put u nepozna- pod točkovima. Nabacim torbu na leđa, drugu latim
to. Kako se drugačije može opisati “Žao mi je, mladiću, morat ćeš dalje u ruku i polahko brdu.
Iosjećaj kada te sljedećeg dana očeku- pješke”, reče mi. Put je sve teži, a snijeg sve viši. U neka
je obaveza softe ili ramazanskog imama, Šta? Kuda? Dokle? doba naletjeh na snijeg koji je sezao do
i to negdje nakraj Bosne, u selu kojeg ni Mora da je zaprepaštenje na mom pasa, bez prtine i jasna znaka gdje je put.
na karti nema. mlađahnom i promrzlom licu bilo tako Studeno da srce pukne, a ja u goloj vodi
Sjednem u autobus pa iz prohladne očito čim se čovjek odmah potrudio da od torbi i debele bunde na sebi. Najra-
Hercegovine put snijegom zametene Bo- dokraja objasni stvar. dije bih pobjegao, ali kuda. Kročim koji
sne. Gledam mjesta i krajolike kroz koje “Ništa ne brini! Samo ravno brdu i korak, pa otpuhnem i otresem snijeg sa
prolazim i mislim šta me to čeka. Jedno je eto te u selo za dvaestak minuta. Bahnut sebe, pa opet isto. Padne mi na um neki
sigurno: nazad nema, iako mi je ta opcija ćeš u kuću u kojoj si večeras na redi. Ne film s, čini mi se, Hopkinsom u kojem se
najprivlačnija. Znam da se na ramazanskoj možeš promašiti. Haj, sretno!” on probija kroz planinske smetove. Vo-
praksi zaradi koji dinar i da to učenici- I dok sam se snašao, džip je već uve- lim snijeg, ali, što je previše, previše je.
ma, a bogami i roditeljima, pomogne da liko odmicao nazad. Dok sam se tako borio sa sobom i
lakše prometnu koji mjesec u Sarajevu. okrutnom prirodom, i ne opazih da sam
Sa strepnjom stižem do prvog odredi- izmigoljio do sela. Na to me upozori je-
šta. Zahvaljujući stidu i smušenosti, jedva Ulazim u kuću mokar kao dan od mojih najvećih strahova – reski
nalazim zgradu Medžlisa. Za oko mi za- čep. Svi bulje u mene i lavež psa. Odmah provjeravam. Dobro je,
pada još nekoliko softi s kojima razmje- oduševljeno govore kako svezan je, ali, hajd’ mu vjeruj. Ponadah
njujem tupe poglede. Domaćini se drže se da će lavež biti signal i onima u kući
hladno. Rutinski nam daju kratke upute, su dobili mladog i lijepog da neko dolazi. Stojim, pas uporno laje,
i to je to. Vozač zadužen da me odveze do hodžu. A hodži nije ni do a nikog na pomolu.
konačnog odredišta rukom mi daje znak njega samog. Spratiše me u “Majko moja, šta me snađe! Pojest će
da je vakat da krenemo. Sjedamo u ohr- me šćene usred mećave”, urlam u sebi.
ndalog džipa koji uskoro siđe s glavnog sobu da odahnem, pa ćemo “Šargo, miran budi”, javi se glas sta-
puta i povede nas vijugavom kotlinom. jesti. Utom će i teravija. rijeg čovjeka koji proviri ispod strehe i
Snijeg kao da se zainatio da neće stati – Zaspao sam kao kap i cijelu mahnu mi da priđem.
pada li pada. Ulazim u kuću mokar kao čep. Svi
Ne znam jesmo li usput razgovarali. noć sanjao kako letim niz bulje u mene i oduševljeno govore kako
Možda je čovjek i kazao ponešto, svakako neku liticu, a bujica snijega su dobili mladog i lijepog hodžu. A hodži
ga nisam slušao. Uskoro krećemo uzbrdo klizi za mnom i samo što me nije ni do njega samog. Spratiše me u
i vozilo sve češće poskakuje. Konačno, sobu da odahnem, pa ćemo jesti. Utom
dalje se nije moglo. Čovjek se zabrinuto ne proguta će i teravija.

76 15/6/2017 STAV