Page 54 - STAV broj 395

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (71)
KOLIKO JE DALEKO

SLOBODA? KOLIKO JE

DALEKO SARAJEVO?

Već sam zamišljao kako idem autom ponovno, nakon dugo
vremena, preko Dolova, Bakića, preko četničkog uporišta

Piše: Ammar KULO Krivajevića prema Sarajevu. Visoko dižem dva prsta kroz
prozor automobila, vozač će pritisnuti sirenu tako da je čuje
cijeli dunjaluk. Pjevamo iz petnih žila: “Ponesi zastavu...”

ora je polahko rudila. Čulo se u da- uskraćen za te boje, zvukove, igru, prožima- Pogledao je na sat. “Pet i pet. Eto, odradio si
ljini kukurijekanje pijevca, propje- nje što ga čini taj slabo vidljivi svijet oko nas. pravi prvomajski uranak”, reče djed. Smije-
vale su i ptičice, zazujali su insek- mo se. Ponedjeljak je. Prvi maj devedeset i
Zti... Oživljavali su i livade i šuma... II pete. Za vikend je bila kiša. Danas i sutra je,
Budio se biljni i životinjski svijet dok su se “Hoćeš li da ti spremim sendvič sa suhim kao, neradni dan. I do kraja rata za većinu
zvijeri povlačile dublje u šumu, u skrovišta, mesom i puterom, ili ćeš čorbu od sinoć?”, stanovništva je neradno. “Svaki dan je kao
onamo gdje će biti sigurne od pogleda onih, pita me mati iz improvizirane kuhinjice u prvi maj”, rekoh. “A je l’, pametnjakoviću, a
većih od njih, koji ih vrebaju. Sve je bilo u podrumu. “Sendvič”, odgovorih. “Nemamo kako to da ne ideš u školu? Ipak je nekome
savršenom redu, u tom svijetu instinkta, igri vremena, jest ću usput”, obrazložih joj svoj Prvi maj, tvojim nastavnicima naprimjer i
lovca i lovine, borbi za preživljavanje. izbor. “Pa dobro, kako želiš... Valja vam ko- tebi. Uzmi onu kofu, može nam poslužiti za
Popeo sam se na drugi sprat, na balkon, pati. Ovo ti je energetska bomba, može te zalijevanje, pa da krenemo”, kazao je djed.
s one strane koja nije okrenuta brdima, nije držati do večeras, da iskopaš cijelu njivu ako Imali smo malu bašču pored kuće, a tu je ono
vidljiva s neprijateljskih položaja. Udisao treba”, smijući se, kaza mi mati dok je izre- povrće koje se mora svakodnevno zalijevati.
sam svjež zrak i osluškivao taj jedinstveni zivala okrajak hljeba, mazala jednu stranu Krenuli smo nazad. Osjećao sam neki
svijet, prepuštajući se notama izvorne pri- puterom, a na drugu stranu polahko slagala spokoj. Bio sam umoran. Bio sam sretan što
rode. Što je čovjek tiši, to je sve ono što nije listiće suhog mesa i komadiće kiselih kra- smo konačno prekopali tu njivu. Dobrano
čovjek življe, bučnije, slobodnije, prodorni- stavčića, ko zna otkuda nabavljena. smo zakasnili s poljoprivrednim radovima,
je. Nije bilo brundanja automobila koji bi Uzeo sam motiku i ranac. Stavio sam u ali hvatamo posljednji voz. Ponosno sam
žurili ka Domu zdravlja. Nije bilo autobu- ranac sendvič i dva litra vode. Djed je ponio nosio alat kako kakav udarnik što je upravo
sa u “Centrotransovoj” garaži, nije bilo tog ašov. Spustili smo se pored hodžine kuće, na probio kakvu važnu cestu. Vraćao sam se
hoda koji bi se čuo uprkos zvučnoj izolaciji, cestu uz Stupčanicu. Drveće i pomrčina nas dobro poznatim puteljkom, znao sam svaki
radnica u cipelicama s petom ili potpeticom je još uvijek zaklanjala od Beka ravni i po- grm, krivinu, neravan, udubinu, gdje zaleći
što su udarale u svježe postavljeni asfalt (kao gleda neprijateljske vojske. Užurbanim ko- ako krene granatirati, gdje se skloniti ako
da je modna pista), koje su žurile u fabriku rakom prešli smo kritičnu dionicu od brane počnu pucati. Čini mi se da bih mogao ho-
trikotaže, niti onih koji su išli dalje ka šu- do Semizove kuće. Na njivi smo bili oko pola dati zavezanih očiju, na brojanje korake, kao
marstvu, ka pilani... Nije bilo ni galame vo- četiri. “Nije još puno ostalo da se prekopa, u onom filmu gdje Al Pacino glumi slijep-
zača hitne pomoći u gluho doba noći, kada onaj dio do Ramine kuće. A ako ne i završi- ca. Do ograde su mi, po slobodnoj procjeni,
bi došao nalog da se kakvu trudnicu ili čo- mo, s prvom zrakom sunca put pod noge”, ostala dvadeset i tri koraka. Zatvorio sam
vjeka pod infarktom preveze u Sarajevo. Sve govorio je djed. Još su bila živa sjećanja od oči i počeo brojati. “Pazi”, čuo sam dobro
je utihnulo otkada je počeo rat. Oživjeli su pretprošle godine, kada smo, u želji da čim poznati glas prije nego ću nogom nagaziti u
grmovi, livade, obale Stupčanice, padine brda prije završimo, zašli u dan, a četnici su nas plitku limenu kadu, postavljenu možda tek
i šuma što je graničila s naseljem, s kućama “počastili” pucnjavom. Trajalo je neko vri- jutros, koja je služila za umivanje, kao kori-
u kojima je nekada živio čovjek, preuzima- jeme nadmudrivanje dok smo iz zaklona to... Izgubio sam ravnotežu i prostro se po
jući potpunu dominaciju. prošli do podruma, a zatim smo čekali noć avliji ispred kuće Zajke B. koliko sam dug.
Rat je barem donio tu mogućnost da kako bismo se sigurno mogli vratiti kući... “Šta to glumiš, molim te, nije ti dovoljan rat,
“slušam jutro” u svojoj izvornosti, u toj pu- “Koliko je sati?”, upitah djeda u trenut- nego bi od dokolice da slomiš vrat”, oštro
nini, da čujem i vidim ono na što nikada ne ku kada sam prevrnuo i posljednji grumen me prekorio rođak Zijo, koji je gol do pasa
bih obratio pažnju, pa bih možda i odrastao zacrtane plohe zemlje koju treba prekopati. stajao pored korita. “A gdje si ti kren’o ’vako

54 30/9/2022 STAV