Page 55 - STAV broj 395

III
“Ko ugasi jedan nevini život, kao da je
ubio cijeli svijet. Ko spasi jedan nevini ži-
vot, kao da je spasio cijeli svijet. To je kur’an-
ski imperativ. Nije dozvoljeno ubijati žene,
djecu, nejač iz osvete! Dobro zapamtite, po
tome bismo se trebali razlikovati od drugih.
Ko to uradi nije od nas muslimana”, kazi-
vao nam je efendija Avdo na času vjerona-
uke. Razmjenjivao sam stripove s njegovim
sinom Abdulgafarom. Pisalo je hemijskom
olovkom GAFI u vrhu stripova.
Efendija Avdo upoznavao nas je s osno-
vama vjere, životopisom posljednjeg Božijeg
poslanika, učio kratke sure, savjetovao da ži-
vimo u skladu s visokim moralnim norma-
ma vjere. I to sve na neki blag način, bez sr-
kleta, ’nako, da bude dopadljivo nama djeci,
osmacima, pubertetlijama. Unosio je radost
u učionicu. Doista je bilo nečeg svijetlog na
licu tog čovjeka. Prilazio je sagovorniku uvi-
jek s blagim osmijehom, vedra lica i čehre.
Pozivao je na dobro, odvraćao od onoga sto
je loše. Čini mi se da nikada nije povisio ton
niti nekoga poprijeko pogledao.
rano?”, postavih mu kontrapitanje također Svitalo je. Sunce se pomaljalo iznad IV
u oštrom tonu. Pogledao me. “A šta misliš Pridvorice. Otpijali smo prve gutljaje kahve, Mjesecima nisam bio na selu. Falila mi
gdje sam kren’o? Na prvomajski uranak u soka, živo su me zanimali detalji. Zapitkivao je Krivaja. I Kalesija. I drugovi. S biciklom
Ponjerku? Da glumim Ramba? Na liniju! sam Avdu, on je odmahivao rukom i mudro ću otići ovaj vikend, pa kud puklo da puklo.
Gdje ću drugo, u guzicu?”, vikao je rođak šutio ili se smijao na moja pitanja. U subotu ujutro, uz blago mamino negodo-
Zijo. Utom se pojavio i Zajko, njegov zet, Izašli smo. Bio je stolić s klupicama, mno- vanje, uzeo sam bicikl i krenuo put krševa.
oženio je Zaimovu sestru, a djedovu sestrič- go je ugodnije bilo sjediti vani. Zapuhivao Na raskrsnici prema Križevićima morao sam
nu. “Hajde, smiri se, tako nam je, kako nam nas je svjež prohladan zrak, tu i Stupčanica usporiti, a zatim potpuno stati kako bih pro-
je, nije dijete ništa krivo”, upetljao se Zaj- pravi zavoj, usred ljeta, kada je najtoplije, tu pustio kolonu vojnih vozila. Ovaj put dola-
ko. Pogledao je prema djedu: “A da svratite je bilo prijatno sjediti. zili su vojnici Prvog korpusa Armije RBiH.
na kafu?” Potom se obratio meni: “Za tebe Našu jutarnju besjedu prekinuo je opor Uglavnom Sarajlije.
imamo sok od narandže, je l’ može? zvuk, jasno se čuo, zabrundao je tenk... Mo- Gledao sam u mlade vojnike. Sada su bili
Ušli smo u prizemne prostorije Zajkine mentalno sam ustao i krenuo ka skloništu. u novim uniformama, s puškama. Poneko bi
kuće. Na krevetu je bio mladić. Po našem ula- Avdo, koji je sjedio do mene, povukao me nosio i šljem. Izgledalo je mnogo drugačije
sku pridigao se. Bio je u srednjim dvadesetim. za ruku i rekao: “Sjedi.” I dalje sam panič- u odnosu na početak rata. Podsjetilo me na
Crne duge kose. “Prepoznaješ li ga, Nedžmi- no htio u sklonište. Zvuk se prolamao Ka- period od prije godinu i po, kada su dolazile
ja?”, upita Zajko djeda. “To je naš Avdo?” raginim poljem, činilo se da će tenk svakog jedinice Drugog korpusa iz Tuzle, Kladnja,
Bio je to sin od djedove najstarije se- trenutka biti tu u dvorištu. “Sjedi, bolan. Gradačca... Već se i znalo, na svakom kora-
strične. “Pa gdje si, momče? Kako si?”, upi- To je naš, eno gore”, Avdo je pokazao pre- ku se pričalo, šuškalo, analiziralo, naši će
ta djed. “U Saraj’vu sam, daidža. Gardijska ma Memagića stijeni. Zvučalo je nevjero- pokrenuti ofanzivu prema Sarajevu. Pitao
brigada. Došao sam u ispomoć. Prozivali su vatno, Armija RBiH ima tenk. Ista ona sam se hoće li biti uspješna kao i oslobađanje
ko hoće u Olovo, pa red je bio da se javim”, vojska koja je prije nešto više od tri godine Vareša. Već sam zamišljao kako idem autom
s osmijehom je obrazlagao Avdo. “Sprema krenula u patikama, s lovačkim puškama, ponovno, nakon dugo vremena, preko Do-
se četnička ofanziva”, upita djed. Avdo je iz kuburama, improviziranim oružjem sada lova, Bakića, preko četničkog uporišta Kri-
džepa uzeo paklicu cigareta, ponudio Ziju, je imala tenk. Pravi pravcati tenk. Širila su vajevića prema Sarajevu. Visoko dižem dva
djeda, izvadio jednu za sebe, pripalio. Dim je mi se prsa, preplavljao me neki čudan osje- prsta kroz prozor automobila, vozač će pri-
ispunio prostoriju. Othuknuo je, pogledao u ćaj zadovoljstva, ponosa, sigurnosti... “Sad tisnuli sirenu tako da je čuje cijeli dunjaluk.
djeda, a zatim rekao: “Ma jok, ovaj smo put čete imaju da drhte”, rekao je Zijo, konač- Pjevamo iz petnih žila: “Ponesi zastavu...”
mi navalna sila. Deblokirat ćemo Sarajevo!” no bolje raspoložen. Maštam tako tren ili dva, kolona je već
prošla. Hairli im bilo na putevima slobode!
Vozim bicikl dalje i sav sam u toj čežnji za
“Sprema se četnička ofanziva”, upita djed. Avdo je iz džepa Sarajevom, za Kobiljom Glavom, ondje gdje
uzeo paklicu cigareta, ponudio Ziju, djeda, izvadio jednu sam se sankao s rođakom Adisom... Koli-
ko smo daleko od tog sna? Sedmicu, dvije,
za sebe, pripalio. Dim je ispunio prostoriju. Othuknuo je, mjesec, godinu? Koliko je daleko sloboda?
pogledao u djeda, a zatim rekao: “Ma jok, ovaj smo put mi Koliko je daleko Sarajevo? Kada ću ponovo
vidjeti rodbinu, Adisa, Aidu, Fehima, Na-
navalna sila. Deblokirat ćemo Sarajevo!” mika, Fiku? n

STAV 30/9/2022 55