Page 28 - STAV broj 142

25. novembar – dan državnosti Bih
Ne... Opis je tek počeo. Dakle, u sebi ima
mnogo poznatih književnika. Mnogi od njih
su umrli. Neki ti književnici dobijali su čak i
nagrade, naprimjer, veliki Ivo Andrić dobio
je Nobelovu nagradu za genijalni roman Na
Drini ćuprija. Opet bježim s teme. U estet-
skom pogledu, kao što rekoh, vrlo je lijepa.
Njene rijeke se svjetlucaju na suncu. Naža-
lost, većina tih rijeka je zagađena. No, re-
kao sam da ću više tražiti vrline. Najčistija i
najljepša rijeka je Una. Ona je puna histo-
rijskih građevina i spomenika. Naprimjer, iz
srednjeg vijeka su ostali stećci. U Mostaru
nad zelenom Neretvom davno je sagrađen
Stari most. Također ima i prelijepe šume. U
njoj ima mnogo šuma, zato što ih ljudi ne
posijecaju, a i zato što ima malo gradova, a
više sela. U njoj žive Bošnjaci, Hrvati i Srbi.
Nažalost, kršćani koji žive u njoj ne priznaju
njen jezik. Oni su joj oduzeli jezik. Zato se
djeca i roditelji iz Podrinja ustrajno bore za
njen jezik. U toj borbi oni pobjeđuju. Mislim
da je već postalo očigledno. Ona o kojoj
pričam je Bosna.
Bosno, ne daj nam se! S tobom su uvi-
jek djeca iz Konjević-Polja. Iako nam poku-
šavaju oduzeti maternji jezik, mi ćemo ga
braniti. Dok ima nas, naših roditelja i naše
borbe, bit će i tebe! Bosno, bit ćeš nam u
srcima, zauvijek!
Muaz Orlović, VIII razred
Ima bezbroj ruža, jednu
najljepšu zovem Bosna
Ima jedna rijeka, zove se Bosna
Ima jedna zemlja, zove se Bosna.
Ima bezbroj ruža, jednu najljepšu zovem
Bosna.
Mojoj domovini kada dođeš, sa osmijehom
djeteta
kroz svijet pođeš.
Jer je Bosna ponosna na one koji joj se vra-
ćaju i prolaznike što
svraćaju. Nek svraćaju da vide koliko je vo-
limo i koliko je grlimo srcem.
Ima jedan slavuj. Pjeva jezikom bosanskim.
Ja volim tu pjesmu jer to je pjesma mog
naroda.
Šahin Mehmedović, IV razred
Ja sam Bošnjakinja, govorim
bosanski jezik
Poleti, ptico, preko bijela svijeta. Sleti na
rame Bošnjaka. Reci mu ko si, kojim dobrom
dolaziš, čija si i ko te je rasplakao. Čuješ li, Kada je bolna, plače kroz svoje rijeke Savu,
čovječe, slovo svog pisma? Osjetiš li dušu
svog zavičaja? Svako je slovo protkano proš-
losti snažne i vječne zemlje Bosne. A sjećaš
li se ti Bosne? Sjećaš li se da te je naučila
govoriti, hodati, plesati životnu igru za opsta- Vlašić. Bosna pamti i svoje puteve kuda su
nak tvog imena i prezimena? Za opsatanak
28 23/11/2017 STAV
tvog glasa i traga. Za opstanak bosanskog
jezika. Ja sam Amina Muharemović, ja sam
Bošnjakinja. Ja govorim bosanski jezik. Moja
majka me naučila prvim slogovima. Otac me
naučio pisati i pjevati bosanskim jezikom. U
školi me učiteljica naučila voljeti jezik i pi-
smo moje domovine, Bosne i Hercegovine.
Sada ja znam da je to više od jezika. Moja
škola i ja smo bosanski jezik. Majko Bosno,
čuvaj nas, a mi ćemo ti vratiti znanjem da ne
zaboravimo ko smo.
Amina Muharemović, IV razred
Ja sam dijete,
ja znam samo voljeti
Ja sam djevojčica iz Srebrenice. Srebrni su
moji putevi do znanja. Ja sam dijete i imam
zlatno pravo da učim jezik koji su učili prije
mene hrabri vladari, banovi, veziri kraljevi Bo- možemo kad damo najbolje od sebe.
sne ponosne. Ja imam dug da volim, ne zabo-
ravljam i branim svoju državu. Ja imam dug da
obilazim i pamtim njene visoke planine, plodna
polja, cvjetne livade, zelene trave pune rose,
pune meda i ljubavi koja cvjeta. Ja znam za
ljepotu Podrinja i prkos Krajine. Sanjam zlatno
klasje cijele Krajine sve do sabaha rane zore.
Molim se Bogu da Stari Most nikada više ne
prestane pružati ruke dobrodošlice. Želim da
Neretva vječno teče. Posavinom ako te put
nanese, u more ćeš uspomene da poneseš.
Moju državu krase lijepi gradovi koji dušom
govore bosanskim jezikom. Ja sam dijete, ja
znam samo voljeti. Volim sve ljude koji žive u
mojoj državi, jer znam da i ti ljudi trebaju za- šarenilo boja mami moje znatiželjne pogle-
grljaj ove domovine. Vidim sjaj u očima stran-
ca i znam da osjeti ljepotu Bosne. U tom tre-
nutku nema niko ponosniji od mene. Nema
niko sretniji od mene onda kada me zovnu
imenom i svjedoče da sam Bošnjakinja. Još
sam ponosnija kad znam da učim svoj jezik.
Hvala ti, Bosno, kada me uzmeš u svoje krilo.
Tvoja snaga je moja utjeha uvijek kada nam
nepravda pokuca na vrata. Biseru moj, tvoja
kćerka te voli.
Tenzila Mahmutović, IV razred
Kada je domovina sretna,
onda je i moja porodica takva
Čime se mjeri moć neke države? Da li prirod-
nim ljepotama, snažnom i odvažnom četom
vojske, ujedinjenim srcima onih koji vole, ili
možda pameću? Moju državu zamišljam kao
jednu damu. Nosi lijepo ime. Bosna i Her-
cegovina. Ljepota i Snaga. Želja i Mir. Dje-
vojčica i Djevojka. Moje srce i moja duša.
Sanu, Drinu, Neretvu, Unu, Bosnu, Miljacku.
Kada se veseli, smije se vrhovima brežuljaka,
brda i planina. Jedan se osmijeh zove Jaho-
rina, drugi Bjelašnica, treći Trebević, zatim
jednom na put krenuli maršom smrti. Danas
Bosna ide maršom mira. Lijepa i ponosna.
Moja domovina. Samom tom borbom iska-
zuje istinitost i ljepotu, samo je treba znati
prepoznati. Njeni gradovi su oči njene. Plave,
smeđe, zelene, voljene, zaljubljene, snene i
smjele. Gradovi imaju dušu i simbol. Mostar
se ponosi Starim mostom i obalama sun-
čanim. Bihaćom teče Una i šapuće pjesmu
bosanskim jezikom. Svi moraju biti ponosni
na ono što imamo. Tako će domovina biti
sretnija. Kada je domovina sretna, onda je i
moja porodica takva. Moje je mjesto sretno
kada svi ljudi vole našu državu. Moje je srce
sretno kada domovina slavi svoj rođendan
25. novembra. Moj dar za moju domovinu
svake godine je isti. To je volja da budem
pametnija zbog svoje Bosne. Da učim, ra-
dim, da postanem ponos domovine. Svi to
Dženita Muminović, IV razred
OŠ “1. mart”, Instruktivna
nastava Vrbanjci
Naši roditelji su sa sjetom u
očima tražili ono što svakom
čovjeku pripada
Septembar je stigao i najavio pohađanje na-
stave. Bila sam ushićena što ću vidjeti svoje
drugare i drugarice, ali i tužna što ponovo
moram da učim o onome što meni ne pripa-
da. Idući do škole, jesenje lišće ukrašavalo
je put. Jesenska idila je svuda oko mene i
de. Tu prelijepu sliku prekinu školska oronula
zgrada koja vapi za novim prozorima, krovom,
fasadom i okolicom. Velika crna ploča se po-
sebno isticala, možda zbog natpisa na njoj ili
što je novija od ostatka zgrade. Na njoj je pi-
salo velikim slovima ćirilicom Osnovna škola
“Sveti Sava”. Tužna ulazim kroz školska vrata,
kad tamo – ponovo šok, velika zastava koja
nije zastava mojih predaka. Svuda oko mene
sve podsjeća samo na jedan narod, na jednu
naciju, kao da ostali svijet ne postoji. Škol-
sko zvono me vrati u stvarnost i moje misli
ponovo postadoše učeničke. Učionicom se
razlijegao strogi glas učiteljice. Bili smo na
času srpskog jezika i sve što sam učila, osim
gramatike, nije me činilo sretnom i pomalo
sam bila zbunjena. U tim trenucima glavom
se rojilo mnoštvo pitanja, ali bez odgovora.
Bože dragi, da li postoji neki književnik koji
piše najljepše bosanske riječi, zašto ih ni-
kada ne spominjemo? Sva moja pitanja bez
odgovora i pitanja mojih drugara iz školskih
klupa čuli su naši roditelji. Hrabro i odlučno
krenuli su u potragu za našim pravima, za
onim što su nam u emanet ostavili naši pre-
ci. Ti počeci su bili jako teški, puni izazova,