Page 43 - STAV 83 06.10.2016

“Pobune” Derviša Sušića
prepune su Bosne i priče
o bosansko-bošnjačkoj
povijesnoj sudbini, pa “ni
pod razno” nisu “primjerene”
onome što su “prijedlozi
lektire” u sarajevskim školama.
I tako dalje u književnu
prošlost, do Edhema Mulabdića
i Safvet-bega Bašagića i još
dalje, i tako bliže književnoj
savremenosti, sve do Nedžada
Ibrišimovića i Alije Isakovića ili
živih bosanskih klasika poput
Dževada Karahasana i Irfana
Horozovića

suprotnim predznakom, ali s istom neto-
lerancijom i isključivošću. To je, također, i
čin ideološkog falsificiranja bosanskoher-
cegovačke književne prošlosti, koja pozna-
je i pojedinačne nacionalne književnosti u
Bosni i Hercegovini, jednako kao i zajed-
ničku bosanskohercegovačku književnost,
a da jedno ne isključuje ili poništava drugo.
Ko to ne zna, ili ko misli da je u pitanju
ideologema “bošnjačkog nacionalizma”, o
svrstavanja u srpsku književnost, Derviš piscu, na vlastitom i originalnom piščevu svim ovim specifičnostima i složenostima
i smrt Meše Selimovića “kultno” je djelo jeziku, mada je književnost umjetnost ri- bosanskohercegovačke književne prošlosti
“bošnjačkog nacionalizma”, pa je Tvrđava ječi i mada se književna supstanca nužno može se između svega ostalog obavijestiti i
iz više razloga “pogodnija”. Pobune Dervi- gubi prijevodom: bolje rat nego pakt, bo- u čak 25 knjiga iz edicije Prilozi za istoriju
ša Sušića prepune su Bosne i priče o bo- lje Harry Potter nego Dizdar Mak! I zato književnosti Bosne i Hercegovine prijeratnog
sansko-bošnjačkoj povijesnoj sudbini, pa nastavni predmet Bosanski, hrvatski i srpski sarajevskog Instituta za književnost – tu
“ni pod razno” nisu “primjerene” onome jezik i književnost u sarajevskim školama je cijela književna Bosna, i u svojoj poje-
što su “prijedlozi lektire” u sarajevskim treba potpuno obesmisliti i pretvoriti u dinačnoj šarolikosti i u svojoj unutrašnjoj
školama. I tako dalje u književnu proš- predmet Malo opće lingvistike i neobaveznog povezanosti, kao i u svojoj otvorenosti ka
lost, do Edhema Mulabdića i Safvet-bega “anacionalnog” čitanja, osim onda kad su u drugim južnoslavenskim književnostima.
Bašagića i još dalje, i tako bliže književnoj pitanju djela koja ne udovoljavaju “bošnjač- Tu i takvu književnu Bosnu neznalački i
savremenosti, sve do Nedžada Ibrišimovi- kom nacionalizmu” i djela prihvatljive “etič- ideološki debosnizirala je revizija nastav-
ća i Alije Isakovića ili živih bosanskih kla- ke” vrijednosti à la Nenad Veličković. To bi nih planova i programa za škole u Kan-
sika poput Dževada Karahasana i Irfana svakako pomoglo i boljoj prodaji Veličko- tonu Sarajevo.
Horozovića i drugih... vićevih (i Ibrahimovićevih!) čitanki Sve- Skandalozna nastavna revizija mora se
Ispada da su i hrvatski i srpski pisci, a zame, otvori se, koje su – kakva slučajnost hitno poništiti, a nastava bosanskog, hr-
posebno oni iz Bosne, stradali u revidira- – baš kao skrojene za revidirane nastavne vatskog i srpskog jezika i književnosti u
nim nastavnim planovima i programima planove i programe, a što je pitanje i pro- sarajevskim školama vratiti u okvire struke
baš zato kako bi se “razmontirao” naro- blem posebne (finansijske) vrste. i nauke, bez upliva bilo kojih i bilo čijih
čiti “bošnjački nacionalizam”, ali i uopće I opet se cijela priča vraća na početak – ideoloških projekcija. Neki su članovi re-
ideja nacionalne književnosti, čak i sama na nekompetentnost autora nastavne “re- vizorske Komisije sigurno bili obmanuti
bosanskohercegovačka književnost kao vizije”, a posebno na ideološke postavke “šarenim lažama” o “obrazovnoj reformi”
osobeni skup pojedinačnih unutarbosan- temeljem kojih su pokušali “revidirati” i “interesima učenika” (htio bih vjerovati
skih nacionalnih književnosti i književnih nastavne planove i programe pod krinkom da možda i sam Šabotić nije dokraja svje-
tradicija. Jer, ideja nacionalne književnosti “obrazovne reforme” i “interesa učenika”. stan u čemu je učestvovao i šta pokušava
ili “nacistika”, kako to tendenciozno kaže Jer, i “anacionalizam”, kao i denacionali- odbraniti), ali to ne mijenja konačni učinak
Veličković, “razvija osjećanja straha, po- ziranje povijesti književnog stvaranja u nastavne revizije: ostane li stanje kakvo
dozrenja i nesigurnosti”, bez obzira na to Bosni i Hercegovini, čak i da je vođeno i trenutno jeste, sarajevski učenici moći će
što je ona bosanska književnopovijesna i najplemenitijim humanističkim idealima, naučiti samo to da nemaju vlastitu knji-
kulturnopovijesna realnost, činjenica kao a ne privatnim idejama pojedinaca i njiho- ževnost, vlastitu kulturu uopće, da nemaju
i u slučaju svake druge književnosti i kul- vih grupa poput “anacionalnog nastavnog vlastiti identitet i tradiciju, a da je Bosna
ture. Zato je bolje metaforu učiti na bilo plana i programa”, također je ideologija ipak samo jedna bolesna iluzija – patološ-
kojem piscu u prijevodu nego na domaćem poput nacionalizma, samo s drugačijim, ka dijagnoza bosanskog patriotizma. n

STAV 6/10/2016 43