Page 79 - STAV broj 306

u brodolomu ima u sebi, ruku na srce, mentalni sklop čitaoca. Dobro književno
nečeg naspram čega je evropski čovjek (i generalno umjetničko) djelo nikad i ni-
nedorastao i danas, a kamoli pohlepni kako ne može biti dobro-samo-za-sebe, niti
đenovljanski trgovci prije devet stolje- dobro-samo-u-sebi (zašto bi ga inače autor
ća. No, ko god da je to prvi izgovorio, ispisivao, odnosno stvarao i prosljeđivao
rekao je istinu.” (str. 13-14.) drugima?) – jer, kao i svako Dobro, svo-
U jednom je filmu Sofija Loren bila ju “dobrost” ima uvijek-u-drugome (samo
praćena kamerom dok silazi niz stepe- u onima koji ju tek trebaju otkriti, otva-
nice – i to tako da snimatelj, sa svakim rajući se za darovnost i uključujući se u
od tri koraka kojima se ona polako-po- nju, kao u dinamički proces koji se uvijek
lako spušta, (približavajući je objekti- iznova obnavlja na principu “šalji dalje”)...
vom) za nijansu pomjeri vizuru, pa se Zato u ovom romanu, u svojoj neuko-
gledaocima sukcesivno svaki put dublji sti i neznatnosti, tek naslućujem (a nije ni
uzdah otme dok zure u to čudo ljepo- čudo: samo dvaput sam ga čitao!) neke jed-
te, elegancije i šarma. E, upravo tako se vaprimjetne suptilne valentne veze – koje
i kroz tri rečenice u citiranom pasusu to djelo, pa i njegovu autoricu (nju, daka-
spuštamo na gotovo spektakularan na- ko, i u budućem vremenu nastanka novih
čin do jedne misli općeg karaktera – koja njezinih proza) povezuju sa sintaktičkom
bi, svedena na samu sebe, dakle da nije izbrušenošću i perfekcionizmom Inkap-
“obučena” u ruho sjajnih “nadodavaju- suliranih tijela (Nedžada Ibrahimovića),
ćih” apozicija, bila i ostala (bez obzira na s izražajno-stilističkim redukcionizmom
duboku istinitost njezinu) samo obična i promišljenošću Staklenih rešetki (Mirka
generalizacija. Način kako je iskazano Kovača), sa snagom ogoljavanja i kolo-
to što je iskazano daje mu sadržajnost, riziranja sržnih osjećanja u Tamo gdje se
ništa manje od riječi kojima se imenu- čuje smijeh i Negdje na jugu cvjetaju roga-
je “štastvo” tog izrečenog. Ništa nema či (Elme Porobić i Nade Đerek), s ulas-
od “naguravanja” u prvi plan fabule u cima u suštinu kroz detalj iz pripovje-
ovoj knjizi, ona je sva u introspekciji i dačke zbirke Taj čovjek (Alije Isakovića).
retrospektivi – dogođeno i doživljeno Malo je to, priznajem (kao što priznajem,
amalgamiraju se u sjetno-ironijski obo- zaključiti da se to recipiranje, osjećanje i isto tako, da sam u prethodnoj rečenici
jenoj “finoj obradi” sadržaja: pritom pod promišljanje nužno nastavljaju u čitaocu; akumulirao i nešto od eksplozivno-naba-
finom obradom treba podrazumijevati i kao što prelako podrazumijevamo tačnost čajnog naboja, nešto od invektivno-vek-
artikulaciju motiva na mikroplanu, kao tvrdnje da je “ljepota u očima posmatra- torske sugestije za autoricu!) – ali, da vas
i komponiranje-uvezivanje fragmenata ča” (valjda zato što je to, dovoljno puta utješim, dragi moji čitaoci, čitanje je nešto
na prelazima ka makroplanu dužih dio- ponovljeno, postalo opće mjesto) – tako što uvijek iznova tek započinje i iz čijeg
nica, poglavlja ili knjige; i pripovijedanje vrlo teško i s ogradama jedva uspijeva- se uvijek-iznova-tek-započinjanja i stvara-
svega toga što se zbivalo, i promišljanje mo (ako ikako uspijevamo) pojmiti, od- ju vrijedna književna djela (a ne iz neke
onog što je u spomenutom suštastveno. nosno prihvatiti da je umjetnička istina utvarne i ublehantne “veličine” i “geni-
Tim se manje osjeti odstupanje od hro- i estetska ostvarenost književnog djela u jalnosti” ovog ili onog autora). Koliko je
nološkog redoslijeda pripovijedanog – to čitaocu, u pažnji, dubini i posvećenosti toga trebalo iščitavati, koliko se duboko
šta se izlaže u svom “štastvu” ni za pedalj s kojima on pliva i roni kroz tekst. Bez moralo učitavati u to iščitavano – da bi se
ne nadrasta i ne potiskuje ono kako se sve tog otkrivalačkog agona, erosa, niti bi jedan neobičan, u mnogom smislu apartan
spomenuto recipira, osjeća i promišlja u onaj koji piše uspio ispisati dobru pro- književni junak kao što je Kozimo Me-
duši pripovjedačkog subjekta (autorice). zu – niti bi ta “dobrost” dospjela tu gdje štrović, glavni lik ove knjige, na samom
Istim slijedom krećući se, možemo dalje joj je mjesto: u dušu, u imaginaciju, u kraju romana ovako suštastveno očitovao
oko besmisla-tragizma-i-paklenskog karaktera
političkog, socijalnog i kulturno-civilizacij-
skog raspada 90-tih, na ovim prostorima:
Neke jedvaprimjetne suptilne valentne veze – koje to “Iz djedove zelene plišane fotelje u
djelo, pa i njegovu autoricu (nju, dakako, i u budućem kojoj je završio rafal od najmanje dva-
desetak metaka, do mraka sam, s terase
vremenu nastanka novih njezinih proza) povezuju opljačkane kuće, koja više nije ličila na

sa sintaktičkom izbrušenošću i perfekcionizmom kuću koju sam pamtio, posmatrao Du-
brovnik u daljini i okolna, mahom razru-
“Inkapsuliranih tijela” (Nedžada Ibrahimovića), s šena sela. Kada je Sunce počelo zalaziti,
izražajno-stilističkim redukcionizmom i promišljenošću primijetio sam kako ono bježi na Zapad
jednakim tempom kao i prije deset, kao
“Staklenih rešetki” (Mirka Kovača), sa snagom i prije dvadeset godina. Nestajalo je na
horizontu ne zastajkujući, ne oklijevaju-
ogoljavanja i koloriziranja sržnih osjećanja u “Tamo gdje ći, ne mareći za to što sam smogao snage
se čuje smijeh” i “Negdje na jugu cvjetaju rogači” (Elme da prepješačim svoju Appiju i vratim se
u kuću bez krova, vrata i prozora, niti za
Porobić i Nade Đerek), s ulascima u suštinu kroz detalj iz moju glupu prazninu koja je rasla.
Jer, priroda ne poznaje praznine, one
pripovjedačke zbirke “Taj čovjek” (Alije Isakovića). postoje samo u ljudima.” (str. 131.) n

STAV 14/1/2021 79