Page 65 - STAV broj 196
P. 65
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Razgovor s ahbabom
“PO PARE,
MI NE VALJAMO”
Piše: “Odavno je mnogo toga do nas. A to što smo vazda bili pod tuđom
Sadik IBRAHIMOVIĆ čizmom, tuđom zastavom, bila je odlična vadiona za naš teški,
preteški gaflet, u svakom smislu. Ali, nema više vadione, ahbabu
moj, nema! Napokon smo se, nakon stoljeća i stoljeća, suočili sami
sa sobom, napokon smo se u lice pogledali. I šta smo vidjeli? Šta?
Ništa! Jad i čemer”
Vani sipa sitan snijeg. U stolarskoj prije svega! Potpuni nemar! Tek sad, – Identitarno rascijepljen čovjek, a i
radnji mog druga R. više je nego kad smo se suočili sami sa sobom, jasno pjesma je loša! Eto šta kažem! I daj, živ
hladnjikavo, ledeno zapravo. je k’o dan kakvi smo, ko smo i šta smo! bio, popusti me malo! Šta ti je danas? Uz-
Stari majstor štedi ogrjev, ali ne Po pare, mi ne valjamo! Eto, ja tako to gred, evo, dolazi ti mušterija!
i riječi: zasipa me retoričkom baražnom vidim, a ti kako hoćeš! Radnji se, tegobno i poštapajući se,
vatrom, a nije mu to svojstveno, obično primicao onizak, poguren starac. Jedva
je odmjeren i šutljiv, pa ga iznenađeno i – Neću ja ništa, osim, možda, da zalo- nekako potrefi na koju se stranu otvaraju
slušam i gledam. žiš tu jadnu vatru! Smrzavam se, čovječe! vrata, uđe, strese snijeg sa sebe, razvuče
lice u bezubi osmijeh i reče:
– U mojoj su mahali nekad bile dvi- – Aha! Hoću, hoću! Eh, da, i ovo: laž, – Merhaba, dobri ljudi! Kako ste?
je džamije, skromne, nevelike, tipično prevara, svakojake podjele među nama i A merhaba i za sutra! Od viška glava ne
bosanske, s drvenom munarom i tako... stid zbog onoga što jesmo! Ima i toga, i boli, je li tako?!
Obje su srušene 1954. godine. Sjećam to koliko hoćeš! Evo, samo da nahajcam – Bujrum – reče R.
se, mada sam tad bio petogodišnjak, da furunu, pa ću ti pročitati nešto! – Majstore, de mi reci, oštriš li makaze?
su bile i zapuštene i napuštene. Poslije, – Ne, ali znam ko oštri! Komšija bri-
kad sam poodrastao, mislio sam da su ih R. založi pećicu, vatra se razbukta, jač! Eto mu radnje odmah iza ugla!
poravnali komunisti, no jednom, a ima radnja se učas ispuni toplinom i ugodom – Šta iza ugla? Kakvog ugla?
tome i pedeset godina, moj mi rahmetli i, dok grijem pocrvenjele ruke iznad peći, – Kad izađeš iz radnje, skreneš lijevo,
otac reče da smo ih, ustvari, srušili mi, on, mrmljajući nešto, pretura po knji- pa ponovo lijevo, to se zove iza ugla, a tu
Bošnjaci, Tuzlaci, našim nemarom, na- gama neuredno složenim na nevelikoj, je i brijačka radnja!
šom neodgovornošću, i da ih komunisti prašnjavoj rafi. – Aha! Dobro, dobro! I puno ti hvala!
zaista jesu poravnali, ali ruinirane, zarasle Eto, odoh ja! Veliš, iza ugla?!
u korov, a, Bože mi oprosti, reče mi otac – Eh, evo je! Slušaj šta piše hudi i po- – Ja, ja! I čuvaj se, klizavo je!
i to kako su kojekakvim ljudskim poga- gubljeni Hamza Humo: Pola sata kasnije, dok R. opetovano
nima služile i kao javni klozet. ponavlja kako i koliko smo se iskvarili,
“Nazvaše me Hamzom kako ne valjamo po pare, i dok prvi put
Dakle, a ovo hoću reći, odavno je Kao što nazvaše hiljadama ljudi osjetih da me taj, inače tihi i smjerni čo-
mnogo toga do nas. A to što smo vazda Iz pustinja divljih beduina, vjek, jako smara, u radnju uđe djevojka
bili pod tuđom čizmom, tuđom zasta- Crnih građana vječno sunčanih iz brijačnice, pozdravi nas i reče:
vom, bila je odlična vadiona za naš teš- gradova, – Majstore, naoštrili smo makaze onom
ki, preteški gaflet, u svakom smislu. Ali, Hiljadama bakarnih Inda starom kojeg ste nam poslali. Rekao je da
nema više vadione, ahbabu moj, nema! Ljudi sa plantaža, ste dobri prijatelji i da ćete Vi platiti račun.
Napokon smo se, nakon stoljeća i stolje- Hiljadama bakarnih Inda R. je blijedo pogleda, kiselo se nasmija,
ća, suočili sami sa sobom, napokon smo I onih s pazara visokog Irana izvadi novčanik, plati, a potom se okre-
se u lice pogledali. I šta smo vidjeli? Šta? Što prodaju ćilime nu k meni i gotovo pobjedonosno izusti:
Ništa! Jad i čemer! I, pride, gafletov ga- Biser, nakit, žene – Je li ti sad jasno? n
flet kakvog, u toj i tolikoj mjeri, ovdje O čudno je to čudno
nikad nije bilo! Nemar prema čovjeku, Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!”
– Ha! Šta kažeš?
STAV 6/12/2018 65
