Page 57 - STAV broj 145
P. 57
Stariji Bužimljani pričali uprave, a umro početkom pedesetih go- Osman Hilić
su o ovom čovjeku dina prošlog stoljeća. Prošla je šezdeset
i neka godina od njegove smrti, tako da Stariji stanovnici Elkasove Rijeke pri-
zanimljive priče, od kojih ga se danas samo rijetki sjećaju. Jedan od sjećaju se Ibrahima Plemića i kao izrazito
su najzanimljivije bile njih jeste i osamdesettrogodišnji Osman zdravog i snažnog čovjeka. “Njega nikad
Hilić iz Elkasove Rijeke kod Bužima, koji niko nije pobijedio u bacanju kamena”,
one o njegovim stalnim nam je ispričao i neka od svojih sjećanja nastavlja s kazivanjem naš sagovornik.
putovanjima. Putovao na ovog čovjeka: “Ja sam njega znao, sje- “Kažu da je u Pećigradu bio jedan Srbin
je uglavnom pješice, a dio sam s njim i prič’o”, započinje svoje Niko koji je bio nadaleko poznat po svojoj
kazivanje Hilić. “Im’o je kuću tamo kod snazi. Dođe on tako pred džamiju kad lju-
kada mu dođe želja da škole. Ma to je bila skroz mala kuća. Ži- di izlaze s džumaja pa ih izaziva. ‘O Turci,
negdje otputuje, ništa ga vio je sam. Nije imao ženu niti ikog svog. ima li ko da bi bac’o kamena sa mnom?’
Ne znam je l’ se ženio. Im’o je on daidže Ljudi su šutjeli jer su znali da ga ne mere
nije sprečavalo, stotine u Velićima u Trpešnici i tamo je on ka- niko nadbaciti. Čudne za Ibrahima mali
kilometara, razne tegobe snije otiš’o i tamo je i umro. Al’ da ti ka- Okić i pita ga bi li išao s njim da baci ka-
žem jedno, on kako je bio star i sam, bio mena s tim Srbinom. Kaže: ‘Ibrahime, bi
i opasnosti, neimaština je jako pedantan i uredan. Uvijek lijepo l’ iš’o da baciš kamena?’, a on kaže: ‘Bi’, al’
niti neizvjesnost obučen i u bijelom k’o kakav doktor. Su- ja neću na džumaj’, a on će: ‘Pa ne moraš,
deći po njegovoj nošnji, živio je solidno. ti sačekaj, a ja ću doći po tebe!’ I tako, kad
da je mnoge evropske zemlje obišao pješice. Bio je visok čovjek , imao je bijelu bradu, je džumaj završio, dođe onaj pred džamiju
Putovao je od konaka do konaka i hranio a na glavi nekakvu kapu, čini mi se fes. pa izaziva: ‘O Turci, ima li ko da bi bac’o
se onim što bi mu dali ljudi. Izgleda da je On je bio putnik, stalno je putovao. Pu- kamena protiv mene?’ Kaže Ibro: ‘Bih ja!’
bio nepismen pa nije ništa zapisao, a nije šio je i uvijek je sa sobom nosio nekakve i tako baci prvo kamen taj Niko pa onda
bilo ni onih koji bi zapisali i ovjekovječili lule i čibuke.” Ibro. Al’ Ibro je njega prebacio za toliko
njegova putovanja i avanture. Mjesta koja i toliko. I pita ga onda Ibro: ‘Hoćemo li
je posjetio, događaji kojima je prisustvo- PUT ZA TURSKU ponoviti?’, a ovaj kaže: ‘Ne treba!’, i tako
vao, stvari koje je vidio i priče koje je čuo se vrati pokunjen i više nikad nije izazi-
uglavnom su zaboravljeni. Ovom pričom Na pitanje kuda je sve Ibrahim Plemić vao nikog pred džamijom.”
želimo da sačuvamo bar poneku kockicu putovao, naš sagovornik pojašnjava da ne Ovo su neki od detalja koji će osta-
u ogromnom mozaiku koji je prikazivao zna, ali se sjeća kada je jednom njegovom ti zabilježeni za mlađe naraštaje, koji će
sliku života ovog neobičnog čovjeka, jer stricu kazivao i opisivao svoj put za Tur- pričati kako i naš narod ima hiljade za-
ono što se ne zapiše bude zaboravljeno. sku. “Ja sam njega sluš’o kao dječarak nimljivih likova, ali se za njih ne zna jer
kad je mom stricu Ibrahimu prič’o da je niko nije prenosio priče o njima. Jedna od
Godine koje neumoljivo prolaze ne- iš’o pješice u Tursku. Kaže: ‘Ja sam, adže, nepravdi života jeste da ljudi često zna-
minovno donose i zaborav, tako da je da- iš’o u Tursku pješice i vratio se pješice, ju za nesposobne, nepoštene, pokvarene,
nas malo ko čuo za ovog čovjeka. Ibra- i mogu ti reći da je naš čo’ek, naš Mujo, štetne, beskorisne i ljigave pojedince, a
him Plemić rođen je u vrijeme osmanske gdje je god oš’o, neđe je nešto zabrlj’o’”, zaborave one koje bi vrijedilo upamtiti.
kaže nam Osman. To se upravo desilo s Ibrahimom Plemi-
ćem Tatarevićem, neumornim putnikom
Na svojim mnogim lutanjima i puto- i skromnim Krajišnikom kojeg želimo
vanjima Plemić je nailazio na mnoge ljude spasiti od zaborava. n
i svjedočio mnogim događajima. Tako je
jednom prilikom došao u službu kod ne-
kog spahije. Nadzirao je njegova imanja i
kmetove. Osman Hilić nastavlja s kaziva-
njem: “Slušao sam jednom od Ibrahima
kad je prič’o da je bio čuvar imanja kod
nekog bega. Kaže: ‘Ja sebi u torbu natr-
pam hrane i pića pa po osam dana obila-
zim imanja.” Kada je izdat proglas kralja
Aleksandra Karađorđevića o agrarnoj re-
formi, Ibrahim Plemić zadesio se među
pravoslavnim kmetovima. Prepričavao
je svoja iskustva, a među onima koji su
ga slušali bio je i Hilić. Kako od njega
saznajemo, među Srbima je tada vladala
prava euforija. Nastao je šenluk. Pjeva-
li su: “Puče puška s pećine, nema begu
trećine”, opijali se, podvriskivali. Neki
bi išli da pale i ubijaju “Turke”. Bilo je i
pljačkanja. Jedan je kmet sjedio u gostio-
nici i svima plaćao piće. Bilo mu je drago
što se muslimanima oduzima imovina. U
ovakvoj situaciji, da bi spasio živu glavu,
Plemić se izmiješao s kmetovima i “ve-
selio” se s njima, a potom se u zgodnom
momentu udaljio od njih.
STAV 14/12/2017 57
