Page 77 - STAV broj 145

venama. Vidje da tu selameta nema te nastavi bježati. Nemalo ea
nakon toga, ponovo srete istog onog starca i opet ga zamoli:
“Pomagaj, dobri čovječe, vidiš kakva me nevolja snađe!” euro-asfalt
Starac mu reče da mu ne može pomoći nego ga uputi ka www.euro-asfalt.ba
drugom brdu, ali Malik i tamo nađe isti prizor. “Ama, šta mi
se ovo dešava?”, mislio je u sebi dok je pokušavao doći do STAV 14/12/2017 77
daha. Povremeno bi se osvrnuo, no, sve što bi vidio bila bi
krupna neman koja ga je u stopu pratila. Naiđe tako i treći
put na onog starca i opet zatraži pomoć.
“Otiđi do onog brda i, ako ti tamo ne bude selameta, meni
se više ne obraćaj, vidiš da ne znam ni šta ću sa sobom!”, od-
govori mu starac.
Noge kao da su mu bile od olova, ali nije smio stati. Ne-
kako se odvukao do brda ka kojem ga je uputio starac. Već se
pripremao na prizor koji će ga dočekati. “Zar opet vatra i ka-
kva je to vatra uopće, za Boga miloga?”, pitao je samog sebe.
Ipak, negdje u dubini duše nadao se spasu. Prizor kojeg
ugleda kada stiže na brdo ostavi ga bez daha. Na trenutak je
zaboravio i onu neman za sobom i starca i svoje olovne noge
i svu ovu frtutmu u kojoj se nekako našao. Divio se prizoru
koji se prostirao pred njegovim očima. Zelenilo, rijeke, pre-
divni dvorci... Primicao se polahko i ne primijetivši kako
ga neman više ne prati. Pred jednim dvorcem primijetio je
oveću skupinu djece. Dok im se primicao, mislio je o svo-
joj princezi, no od silnog umora nije mu se dalo ni zaplaka-
ti. Stajao je na kapiji dvorca i promatrao veselu dječiju igru.
Jedna djevojčica iznenada se izdvoji i priđe kapiji. Malik je
nepomično stajao ne vjerujući vlastitim očima. Je li to ona?
Da! To je upravo bila ona. Njegova mala princeza. Gledala
ga je nekako ispitivački, kao da se baš i ne raduje ovom ne-
nadanom susretu s ocem.
“Oče, šta je to s tobom?”, upita ga princeza neočekivano.
“Ne razumijem na šta misliš”, progunđa Malik.
“Ti nikako da se opametiš”, nastavi djevojčica. “Još dok
sam bila s tobom, Allah Uzvišeni te opominjao, a ti opet po
svome. Zar ne razumiješ šta su onaj oronuli starac i ogro-
mna neman?”
Malik je šutio kao da je na suđenju.
“Onaj starac, to su tvoja dobra djela koja su tako slaba i
neznatna da se jedva o štapu drže. Da si kojim slučajem ra-
dio više dobra, ne bi ondje sreo starca nego mladića koji bi
te lahko zaštitio od nemani. A što se tiče ogromne nemani,
o oče, to su ti loša djela kojih, kako si vidio, imaš podosta.
Razmisli, oče, o tome. Jer, zar nije vrijeme...”
Ezan. Čuo je ezan. Ali, otkud sada to? Osvrtao se oko
sebe, ali njegove princeze nije bilo. Nije bilo ni one djece,
ni one ljepote, ni dvoraca, rijeka, zelenila... Ležao je u svo-
joj postelji i tek tada mu bi jasno da je sanjao i da ga iz sna
prenuo sabahski ezan. “Zar nije vrijeme...?” Pa da. To je to.
“Hajja ‘ale-s-salah, Hajja ‘ale-l-felah”, odzvanjalo je napolju.
Malik se abdestio i zaputio ka džamiji. Supruga je mirno
posmatrala praveći se da ništa ne primjećuje, ali se u dubini
sebe radovala kao malo dijete.
Džamija je bila skoro puna. Neki su bili na kijamu, neki
na sedždi, dok su neki učili Kur’an. “Zar je moguće da pri-
je nisam znao za ovu ljepotu, a bila mi je pred nosom”, mi-
slio je Malik.
Mujezin je ikametio te su stali da klanjaju farz. Malik je
prvi put osjetio kako diše punim plućima. Prvi se put istin-
ski osjetio sretnim.
“Zar nije vrijeme da se srca vjernika ispune skrušeno-
šću...”, učio je, između ostalog, imam na drugom rekjatu.
“Vrijeme je, vrijeme je”, govorio je u sebi Malik. Na sedž-
di je dugo molio Allaha da ga uputi te da mu grijehe oprosti.
Poslije toga, upamtiše ga samo po dobru. n