Page 58 - STAV broj 399

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (75)

PRIJEMNI ZA SREDNJU ŠKOLU:

ŽIVJETI NORMALAN ŽIVOT

U RATU ZNAČI POBIJEDITI

Popustila je napetost, trema, neizvjesnost. Položio sam. Prošli su prijemni i Aldijana, i Edna, Vahidin, Fuada,
Sanel. Gimnazijalci! Činilo mi se, s prvim sjenama tame, dok je noć pokrivala grad, da je sve u redu. I

one ruševine, i dio ceste koji bismo morali pretrčavati, i ona majka što je naišla usput s dvoje oskudno
odjevene mršave djece, što su očima tražila nešto da im se da, nikad ne ispruživši ruku. I cijeli rat, i muka
življenja u polusrušenom svijetu, koji još tone, sve je bilo u drugom planu, kao da me se nije doticalo.

Piše: Ammar KULO

“Prijemni ispit odgođen je za sedam
dana. Bit će održan u prostorijama osnovne
škole u Čuništima. Organiziran je prijevoz
iz Paske Luke. Vahidin će doći do tebe, pa
ćete zajedno, tako je rekao da ti prenesem”,
kazao mi je električar Sejo, komšija mog
školskog druga, koji je živio u Dolovima,
selu dva kilometra od Olova prema Saraje-
vu. Svaki je dan Vahidin pješačio do Olova,
čini mi se da ćemo sada zajedno od Olova
do Paske Luke, polazne stanice za dalje.
Niz Krivaju. Na sigurno. U Čuništima ili
Solunu bit će organizirana srednja škola i
ove godine. Šta god upisali, valja nam pu-
tovati. I riskirati – onaj dio puta do izlaza iz
Olova i ulaza u krševe, kanjon Krivaje. Od
moje kuće, možda, kilometar i po. Dovra-
ga više i rat! Nisam ni znao kakva je sreća
imati dom zdravlja, osnovnu, srednju školu, Rusmir i Ammar, prvi srednjoškolski dani
poligon, poštu, prodavnice, kino, sve u kru-
gu stotinjak metara. Sada je sve rasparčano, bila prepreka tobdžijama s brda, da nas ne godine kada smo bili u totalnoj blokadi. Bio
disperzirano, daleko, s mukom, od nemila mogu gađati kao glinene golubove. Prilično je zaustavljen te devedeset treće sav promet,
do nedraga... S druge strane, kad pomislim, sam žurio kada se na putu pojavilo mače, sav saobraćaj preko Hrvatske, dotok hrane,
imam sedam dana više za prijemni... gotovo u cijelosti bijelo, tek na nekoliko medicinskih potrepština, onog što je nuž-
mjesta prošarano malim crnim lopticama. no da bi ljudi koliko-toliko dostojanstveno
II Išlo mi je u susret, čini mi se, više tražeći živjeli i opstali na ovim prostorima. U ta-
“Nek’ je s hajrom!”, reče će mi mati, a pažnju, nekoga ko bi se s njim igrao, nego kvim okolnostima, Božijim davanjem ro-
potom proli bokal vode iza mojih leđa, dok hranu. Zastao sam i pokušao ga pomilova- dila je ta džanarika i još takve tri, koje su
sam u rano jutro posljednjih junskih dana ti. Motrilo me svojim umilnim očima. Ipak, rasle u blizini zgrade “Elektroprivrede”. A
devedeset pete žurio stići do plavog mosta, u posljednji tren, prije nego će moji prsti tek urod, nije bio običan, ko svake godine
gdje me čekao Vahke. Prošao sam ispred na- dosegnuti njegovu glavu, pomaklo se nazad tek pokoji plod! Nikada prije nisam vidio
redanih daski, zaklona, izašao na izlokanu, da bi potom skočilo i pokušalo se uspeti na takvo što! Teško da su se mogli prebrojati
oštećenu, dijelom od vode, dijelom od gelera, drvo džanarike, one koje je rasla između svi ti žućkasti plodovi golim okom. Uvijek
cestu koja je nekada vodila ka zgradi Doma naše i kuće komšije Džafera. kada bi i pokušao, grane bi se pomicale,
zdravlja. Sada je sve oko mene bila tek avet, Imao sam nekakvu neobičnu vezu s tim nešto bi me ometalo, došao bi donekle, a
kostur nekadašnjih zgrada, bez života, bez drvetom. Podsjećalo me to stablo, ta narodski potom stao, uviđajući sav besmisao kvan-
kretanja, bez dinamike. Jedino je ta monu- rečeno “divlja šljiva”, svjedočilo je i opomi- tifikacije. Ljepoti, bereketu treba se diviti
mentalna građevina Doma zdravlja i dalje njalo na ono strašno vrijeme od prije dvije i zahvalan biti.

58 28/10/2022 STAV