Page 59 - STAV broj 399

Džanarike su bile veličine malog para- mi je najgore, nešto napisat’ a knap si s škola vratiti na mjesto, ondje gdje je odu-
dajza, pod jezikom mehke, topile su se u vremenom!” Glasno se nasmijah. “Šta je vijek bila, u Olovo.
ustima, slađe i ljepše od sveg onog tropskog smiješno?”, upita Vahidin. “Vidiš, ja bih
voća koji smo željno iščekivali da se pojavi volio da bude pismena”, rekoh. “Zašto?”, II
na tezgama pijace, da označi povratak na tražio je pojašnjenje Vahidin. “To ti je ono “Tačno je deset sati. Sačekat ćemo još pet
“normalno stanje”, kada ćemo ponovo jesti pravo. Pravi ‘ti’, tvoj otisak na papiru, tvoja minuta, ako bi neko došao, do tada ću vas
hemijski tretirane plodove, dok će džana- emocija, tvoje razmišljanje, ispališ ono što upoznati s pravilima”, govori mlada profe-
rike i dalje opadati i neće ih ko imati brati, ti je na duši za sat, pola sata, dva sata. Što je sorica ili već šta, nasmijana, vedra, unoseći
jer je neko i negdje uveo kulturu, naviku vrijeme kraće, u tom je vjernije, nemaš vre- neku pozitivnu energiju u učionicu, među
da je sve ono što je izdaleka i što se kupuje mena za korekciju! Za naknadnu pamet! A nas tremaroše, one koji trebaju polagati pri-
bolje i zdravije. u tom se vidi i što čitaš i što osjećaš, i koli- jemni ispit za gimnaziju. “Podijelit ću vam
Prošao sam obalom Stupčanica, s druge ko si dobar s pravopisom, mnogo toga može test iz matematike. Radite ga sat i po, ni mi-
strane starog zanatskog centra. Rijeka se jed- se ocijeniti preko onog što je napisano na nut više! Za to vrijeme nema izlaska u toa-
va nazirala u svome koritu. Sada je vrijeme listu papira”, rekoh. “Jah, more bit’ bidne, let, nema priče, škiljenja, prepisivanja. Imate
kada je najniži vodostaj, kada je na ovom di- more bit ne bidne – što reko Ajnštajn”, is- pravo na jednu opomenu, sljedeći put bit ćete
jelu zaudarala voda na kanalizaciju puštenu pali Vahke poštapalicu koju smo često ko- odstranjeni s ispita. Nakon testa iz matema-
iz gradskih četvrti... Da je mir, počela bi i ristili, a skinuta je s Audicije ili Nadrealista, tike, pravimo pauzu od tri sata. Iskoristite to
sezona kupanja na brani. Tiskala bi se mla- nisam bio siguran. vrijeme da jedete, obavite sve što treba oba-
da, ženska i muška, oskudno pokrivena tije- Ušli smo u krševe, kanjon Krivaje. Oda- viti! Za to vrijeme radovi će biti pregledani
la na cesti što je vodila ka Karaginu Polju... tle do polazne stanice u Paskoj Luci bilo je i ocijenjeni. Potom radite bosanski. Trajat
Ovako nije bilo ničega, tek pustoš i zlokobne nešto više od desetak minuta hoda. Te sti- će jedan sat. Rezultati su u pet, na oglasnoj
oči s kota uprte u sve što se kreće, spremne jene činile su prirodni zaklon, teško da se ploči. Imate pravo žalbe i uvida u rad nakon
svakog trenutka povući smrtnosti okidač. I mogla ubaciti granata, možda minobacač- objave rezultata. Obično ne bude žalbi. Hajmo
sve je bilo isto i ništa nije bilo isto. Priro- ka, a nismo bili u dometu te vrste oruđa. sad, molim dodaj ove testove preko klupe”,
da, čini mi se još i ljepša, očistila se rijeka, Na polaznoj stanici već su stajale Aldijana, obratila se učeniku u prvom redu. “Skrećem
kažu da su se mogli vidjeli rakovi, nije bilo Edna, Fuada i Sanel. Ulazimo u “Centrin” pažnju – oni do vas, ispred vas i iza vas ne
lakirnice, nisu se ispuštali otrovne smjese autobus i truckamo se krivudavim putem. smiju imati isti primjerak testa”, davala je
iz pilane, ili iz ŠIK-a, nije bilo kanalizacije, “Ovaj bus ko da su pravili Rusi, bez amorti- konačne upute profesorica. Osjećao sam us-
nije bilo stanovnika u onoj mjeri kao prije... zera”, govori Sanel. Na svakoj stanici – Bo- hićenje, lupalo je srce kao da hoće iskočiti,
Ono što je čovjek sazdao svojim ruka- ganovićima, Križevićima, Solunu, Crnom dok nisam dobio svoj primjerak testa. Pre-
ma, zgrade, kuće, škola, putevi, sada je bila potoku – neko ulazi. Prepoznajem Edisu, letio sam prvu stranicu, potom drugu. Deset
jedna velika razvalina, praznina, nešto što Mirela, Senada, moju školsku raju iz osnov- zadataka, mislim da ih sve znam uraditi...
je velikim dijelom napušteno, ostavljeno da ne škole u izbjeglištvu. Zajedno smo išli
umire, da svjedoči svim strahotama rata. I u podrumske prostorije, dislocirane, dis- III
moje su oči bile drugačije. Nisam više gledao perzirane škole “Hasan Kikić” u selu Ko- U Olovo smo se vratili u predvečerje.
pogledom dječaka, što je volio partizanske vačići, u zaseoku Kišići. Divni dani. Sada Sada brbljivi, raspjevani, radosni... Popu-
filmove Bulajića ili Krvavca, bliže sam bio ponovo skupa! Pitam se kada će se srednja stila je napetost, trema, neizvjesnost. Po-
onim američkim rediteljima što su prikazi- ložio sam. Prošli su prijemni i Aldijana, i
vali svu apsurdnost vijetnamskog rata, kada Edna, Vahidin, Fuada, Sanel. Gimnazijalci!
se na jednoj strani koristi neproporcionalna U takvim okolnostima, Činilo mi se, s prvim sjenama tame, dok je
smrtonosna sila, a na drugoj je tek čovjek ili noć pokrivala grad, da je sve u redu. I one
dijete, šćućuren negdje u zaklonu, iza zida, Božijim davanjem rodila ruševine, i dio ceste koji bismo morali pre-
u zemlji, u kanalu, u nadi... Može se osjetiti je ta džanarika i još takve trčavati, i ona majka što je naišla usput s
otkucaj srca, na usnama se može razazna- dvoje oskudno odjevene mršave djece, što
ti molitva, dova ne univerzalnom jeziku, u tri, koje su rasle u blizini su očima tražila nešto da im se da, nikad ne
univerzalnom obrascu, u želji, u nadanju ispruživši ruku. I cijeli rat, i muka življenja
da sve prođe bez posljedica... zgrade “Elektroprivrede”. A u polusrušenom svijetu, koji još tone, sve
“Ba!”, pojavio se odjednom niotkud, iz tek urod nije bio običan, ko je bilo u drugom planu, kao da me se nije
čista mira, Vahidin. Sada sam jasno vidio doticalo. Osjećao sam nekakvu vrstu olak-
da se bio sakrio iza garaža SUP-a, preko svake godine tek pokoji plod! šanja. Činilo mi se da skoro ništa nije mo-
puta “plavog mosta”. Prepadnut, odskočio Nikada prije nisam vidio glo pomutiti moju sreću, zadovoljstvo u
sam, prebjegao na drugu stranu ulice. “Ha, ovim trenucima.
ha... poskočio si ko puma. Gdje si to odlu- takvo što! Džanarike su bile “I? Položio si... Vidim ti po osmijehu”,
tao?”, upita me Vahke. Još se nije prestajao veličine malog paradajza, reče mati dok me dočekivala na ulaznim
smijati, govorio je isprekidano. “Magarac vratima. Klimnuh glavom. Mati me zagrli.
jedan! Hoš da umrem a da nisam položio pod jezikom mehke, topile Djed mi je čestitao. “Ovo moramo proslaviti.
prijemni?”, odgovorih u šali. Sada smo se su se u ustima, slađe i ljepše Idemo na slatku, na kolače”, reče mati. Po-
obojica smijali. dignuh obrve u znak čuđenja. Slastičarna,
“I jesi l’ spreman?”, upita me Vahidin. od sveg onog tropskog voća kafići, normalna prodavnica bila je misaona

Koliko god učio, osjećao sam dozu straha koje smo željno iščekivali imenica u Olovu. “Ništa se ne sikiraj, sve
od neuspjeha, tremu, neizvjesnost od onog sam isplanirala. Idemo u Kladanj, možda
što će se desiti za koji sat. Skupih usne i pro- da se pojavi na tezgama već naredni vikend. Ovo se mora proslavi-
cijedih jedva čujno: “Onako!” pijace, da označi povratak na ti”, govorila je s radošću mati, dok sam spu-
Vahketa su morile druge brige. “Na- štao na stol ručnu torbu u kojoj sam nosio
dam se da neće biti slobodna tema... To “normalno stanje”. školski pribor. n

STAV 28/10/2022 59