Page 61 - STAV broj 399

nazivao “uzornim hrišćaninom i oličenjem
srpskog duha”.
Ne libi se Redžepovac iznijeti imena
episkopa i popova koji su se posebno ista-
kli kao ratni huškači i kao širitelji mržnje
i vjerske netrpeljivosti, poput Amfilohija
Radovića, Artemija Radosavljevića, Ata-
nasija Jevtića i Irineja Bulovića. Navedene
episkope uz patrijarha Pavla Redžepovac
naziva idejnim sinodom Srpske pravoslav-
ne crkve. Redžepovac ne zaobilazi ni popa
Vojislava Čarkića, koji je tokom opsade
Sarajeva sa svojim bataljonom uništavao
Grbavicu, a koji je izjavio: “U ratu sam
uvek bio Kristov vojnik, ratnik srpskog
naroda, autentični četnik. (...) Sve što sam
učinio, ponovo bih.” Nasuprot ovih nega-
tivnih ličnosti, Redžepovac nas podsjeća
i na primjere pacifističkog stava prema
vjernicima drugih vjeroispovijesti i ljudi-
ma drugih nacionalnosti, a što je vidljivo
u djelu srpskog pisca Dositeja Obradovića
proteklom ratu, a sve s ciljem razbijanja (1739–1811) ili u riječima banjalučkog bi-
cjelovite Bosne i Hercegovine i realizacije skupa Franje Kumarice, koji je u vrijeme
Tuđmanovih velikohrvatskih projekcija. protekle agresije, osim za katolike, javno
Alija Redžepovac dotiče se i onoga kroz iskazivao brigu i za muslimane i ostale čiji su
što su prošli sljedbenici Crkve bosanske, životi i imovina bili ugroženi. Kao primjer
dobri Bošnjani, kao i njihova kasnija poko- drugačijeg stava od onog koji je zagovarala
ljenja čiji su pripadnici u masovnom broju velikosrpska politika i SPC, Redžepovac
svoje utočište pronašli u islamu i koji su, navodi kritiku prema “Kosovki devojci”
da bi opstali u svojoj zemlji i da bi saču- Biljani Plavšić i episkopu Amfilohiju Ra-
vali svoj identitet, jezik, kulturu, tradiciju doviću koju im je zbog onoga što su činili
i vjeru, morali proći, kako to kroz cijelu upućivao potpredsjednik Srpskog pokreta
knjigu i dokazuje, između Scile i Haribde. obnove Ilija Radulović.
Autor navodi brojne fakte koji ukazuju na Kroz nekoliko javnih nastupa patri-
veliku obespravljenost Bošnjaka muslima- jarha Pavla i njegovih najbližih saradnika
na kada su kroz dobro osmišljenu agrar- Redžepovac ukazuje na hipokriziju SPC,
nu reformu izgubili ogromne zemljišne čiji su predstavnici u određenim situaci-
posjede, kada su gotovo sto godina živjeli jama tobože pozivali na mir i na prestanak
bez prava na vlastiti jezik i nacionalnost, ubijanja, izvrćući istinu o tome ko je napa-
kada su u javnom i medijskom prostoru dač, a ko žrtva bestijalnog granatiranja bh.
otvoreno nazivani pogrdnim imenima, gradova i ubijanja njihovih civila. U tom
kada su “slatkorječivim i ljubopitljivim” smislu autor konstatira da se patrijarh Pavle
parolama pridobijani da prigrle hrvatski “ponekad pretvara da osuđuje ratne zločine,
nacionalni identitet (npr. “cvijeće hrvat- ali nikada konkretno, jer bi u tom slučaju
skoga naroda”), kada je sve činjeno da se SPC KAO TROLIST PROJEKTA SANU-A morao optužiti Srbe”. Posebno ističe luka-
Bošnjaci odrode od svog identiteta i asi- Najviše pažnje Redžepovac posvećuje vo korištenje fraza kojim se na licemjeran
miliraju u Srbe ili Hrvate. Kroz takav Srpskoj pravoslavnoj crkvi, za koju navo- način željelo pokazati spremnost na mir,
tjesnac, na čijim su rubovima bile Scile i di da je u proteklom ratu, pored političkog stalnim ponavljanjem slogana: “Spriječiti
Haribde, duži su period prolazili Bošnja- vodstva i akademske zajednice, činila tro- zločine”, “Sve strane u ratu” ili “Pojedine
ci muslimani i na kraju uspjeli preživjeti list projekta SANU-a, te da je u svrhu re- vojne jedinice”, bez jasne osude ijednog
i opstati kao narod. alizacije plana o Velikoj Srbiji “napustila zločina koji su počinili Srbi.
Redžepovac ne samo da reda činjeni- ekumenski i međureligijski dijalog i pot-
ce, poziva se na različite autore, original- puno prihvatila mržnju prema Hrvatima, MANIPULACIJE I SIJANJE STRAHA
ne dokumente, stenograme i izjave, već on Bošnjacima i Albancima”. Na više mjesta Redžepovac je mišljenja da je SPC svo-
analizira navedene izvore, nudi zaključke ističe sramnu ulogu koju je SPC imala u jim višedecenijskim, pa i višestoljetnim
te iznosi vlastito mišljenje. Nesumnjivo je agresiji na BiH, SPC čiji su službenici ve- djelovanjem formirala narativ u kojem je
da je autor ovom knjigom uspio razobličiti ličali i blagosiljali Radovana Karadžića, “hvalisanje i veličanje pretvoreno u oboža-
brojne obmane i laži, koje su dolazile (i još Ratka Mladića i neke druge ratne zločince vanje, a kritika na račun drugih naroda i
dolaze) iz političkih, vjerskih i intelektu- poticali, odobravali i opravdavali zločine njihovih vođa u rasnu i vjersku netrpelji-
alnih krugova iz bosanskohercegovačkog nad muslimanskim i katoličkim stanovniš- vost”. Na više primjera pojašnjava tehniku
susjedstva, držeći se načela da “svaka laž tvom, te na koncu svjesno prešućivali i još manipulacije, sijanje straha, obmane vjer-
postaje sjeme budućeg zla”, te da na nju ih prešućuju. U tom kontekstu Redžepo- nika i građana koju su radili srpski politi-
stalno treba ukazivati i argumentirano vac citira pohvalne riječi patrijarha Pavla, čari i predstavnici SPC-a. Među ključnim
odgovarati. koji je zločinca Karadžića svojevremeno pojmovima kojima se bavi ova knjiga jesu

STAV 28/10/2022 61