Page 65 - STAV broj 282

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Susret učitelja i lošeg učenika

“GOSPODIN” F. U

SKUPOCJENOM AUTOMOBILU

NJEMAČKIH TABLICA

I učili smo. I čitali. I završavali fakultete. I izrasli, a to je najvažnije,
u pristojne ljude. Ipak, čak i danas, kad god mojom uzanom
Piše: ulicom projuri pored mene skupocjeni automobil i u njemu, poput
Sadik IBRAHIMOVIĆ
F., osioni lik s pet-šest razreda osnovne škole, a ja krajčim da me
ahmak ne pokupi, zapitam se, dok budalu ispraćam nemoćnim
pogledom, koliko je i da li je uopće naš dobri otac bio u pravu

reo je, prevreo dan. Zrak je pre- skupocjen automobil s njemačkim regi- – Dobro, dobro, izvini... Nego, šta je
pun vlage, teške, jedva snošljive, stracijskim oznakama. Vozač otvara pro- Čarobni brijeg?
uslijed kiše koja je neštedimice zor, mjerka me onako prašnjavog i u zno- – Knjiga.
Vlila cijele prethodne noći, silno, ju okupanog, razvlači usta u nešto nalik – Eh, knjige, knjige... Da sam ih čitao,
bjesomučno i nošena vjetrom pljoštimi- na osmijeh, hinjen, podmukao i bez ri- a srećom nisam, danas bih bio na tvom
ce, slabije ili jače, dobovala po prozorima, ječi klima glavom. Vidim, bivši komši- mjestu. A vidi me, vidi! Gospodin!
svako malo me trzala, budila, pa sam jutro ja F., krajnje nedrag mi lik, pobjegulja iz – Možeš ići. To bi bilo sve. Imam posla.
dočekao smožden, neispavan, iscrpljen. rata i čovjek, lišen skrupula, spreman na – Ljut si?
Stojim u jarkim suncem obasjanoj avliji. mnogo štošta. – Ni najmanje. Rekoh, možeš ići, slo-
Gledam, sve naokolo, cvijetnjak, travnjak, – Vidi, vidi! Sve se nema, a kamareti- bodan si, doviđenja, prijatno.
isparava se, dimi, a brdo Ilinčica, u suda- na drva u avliji – reče. F. me s mržnjom pogleda, iskrivi usne
ru sunčeve jare i zemlje nadojene kišom, – Dobro sam, F. Kako si ti? u zlurad osmijeh i ode.
uopće se ne vidi. – Je l’ to, bogati, još uvijek ložiš drva? Sjedam u hlad, pravim pauzu, osjećam
Gledam i u veliku gomilu iscijepanih Ništa pelet i tako to? da prvih naznaka varničenja u leđima još
drva koja su mi tog jutra dovezli i bezo- – Ako si krenuo kod brata, nećeš ga nema, s olakšanjem othukujem, dobro je,
brazno masno naplatili. Valja mi to unijeti naći, otišao je nekud. još se posla može uraditi, palim cigaretu i
u podrum. Sam. A zbog bolnih leđa koja – Stvarno?! A gdje je otišao? s gađenjem je gasim, ne može, zrak preza-
burno reagiraju na svaki iole veći napor, – Ne znam. sićen vlagom i duhan nikako ne idu skupa,
nipošto to ne bih smio. – Pih! Šta sad da radim? razmišljam o “gospodinu” F., kojeg je, kako
Ipak, krećem, moram, pomoći mi nema – Nazovi ga, eto šta ćeš. bahato i plitkoumno veli, nečitanje knjiga
ko, pa malo-pomalo, praveći pauze sva- – Nemam njegov broj telefona. napravilo takvim, pa se prisjetih i oca, za-
kih deset minuta, unosim drva u podrum – Onda dođi večeras. On samo danju ljubljenika u knjige i lijepu riječ općenito,
i uredno ih slažem. Vidim, ide, žarenja u izlazi, navečer je uvijek kod kuće. i njegovih neprestanih, nama djeci katkad
leđima nema, ali, budući preiskusan, znao – E, moj profesore... i napornih sugeriranja da vrijedno učimo,
sam da će se, praveći pauze svakih pet ili – Nešto ti je čudno? što više čitamo, jer, često je to naglašavao,
deset minuta, sasvim svejedno, ipak prije – Ama, gledam te nešto, pa... Znaš, učio u znanju je sadržano sve, ali baš sve.
ili poslije javiti, pa u jednom od predaha si me koječemu u životu, a, koliko vidim, I učili smo. I čitali. I završavali fakul-
razmišljam da bi najbolje bilo posao raspo- sebe nisi naučio ničemu. tete. I izrasli, a to je najvažnije, u pristoj-
rediti na dva-tri dana, jer drva su u avliji, – Priznajem, učio te jesam, ali uspio ne ljude. Ipak, čak i danas, kad god mo-
nikud neće pobjeći, a avlija je dio kuće, pa nisam, a nisam zato što si bio užasno loš jom uzanom ulicom projuri pored mene
samim tim i podruma. Helem, na koncu, učenik. Pa, čovječe, ti i dan-danas imaš skupocjeni automobil i u njemu, poput F.,
odlučujem prekinuti s poslom čim osjetim u policiji dosje debeo kao Čarobni brijeg! osioni lik s pet-šest razreda osnovne ško-
prve, makar najmanje naznake varničenja u Dakle, ti si moj potpuni promašaj! I još le, a ja krajčim da me ahmak ne pokupi,
leđima, a dotad istim umjerenim tempom nešto! Dugo te nije bilo, pa si, očito, za- zapitam se, dok budalu ispraćam nemoć-
nastavljam unositi i slagati drva. boravio zakonitosti i jezik mahale! Pre- nim pogledom, koliko je i da li je uopće
U jednom trenutku, dok majicom bri- ma meni se na takav način ne možeš i ne naš dobri otac bio u pravu. I uvijek ustvr-
šem znojno lice, pred kapijom se zaustavlja smiješ ophoditi! dim da jeste, sigurno jeste. n

STAV 30/7/2020 65