Page 65 - STAV broj 407

Josipa, ovog prvog, Vancaša, nacrte za udaljuje od ulaza u Zavod svetog Augu- ruke Josip Štadler, gdje smo danas, uko-
bogoslovno sjemenište i crkvu koju će stina, kojeg je isto tako prije desetak godi- pali smo se u Sarajevu da nas nikada niko
posvetiti Ćirilu i Metodiju. na dao podići Štadler, eno ga, istina, sada više, a kamoli neka tamo hereza, neće isti-
govori kako se broj učenika utrostručio snuti iz ove zemlje.
BISKUP I ARHITEKT pa će zgradu morati proširivati, a posao Tada se Josip, ovaj drugi, Štadler, pre-
Dok su gledali kroz prozor, Josip Van- će, naravno, povjeriti njemu, svome ime- giba u struku i namiguje vragolasto Josipu
caš, brišući naočale koje su mu odjednom njaku – tebi, sinko. Vancašu i kažiprstom ga doziva da pođe za
zamaglile ili je tim potezima htio da pri- Niže, ispod Zavoda svetog Augustina, njim, kaže mu: Dođi, sinko, imam ti nešto
krije nervozu u sebi, a Josip Štadler se, preko puta turskog hamama, uzdizala se pokazati. Vodi ga u biblioteku, pušta ga da
po starom običaju, propinjući na prste katedrala na koju su obojica bili ponosni. uđe ispred njega i, prije nego zatvori vra-
kako bi nadvisio svog sagovornika, reče Baš odatle je krenula njihova saradnja ta za njima, okreće se i gleda niz hodnik,
Josip, ovaj drugi, Štadler, odnosno upita koja traje, evo, već gotovo punih dvade- lijevo i desno, kao da želi da niko ne svje-
Josipa Vancaša da li on – ti, sinko – tako set godina. Josip, ovaj drugi, Štadler, opet doči ovom trenutku. Onda prilazi jednoj
ga je zvao, jer su mu njegov položaj crkve- je prigrlio Josipa, ovog prvog, Vancaša, i polici, povlači je ustranu, iza nje izvlači
nog oca i šesnaest godina razlike između sjetnim glasom, ganutljivo se spuštajući nešto zamotano u bijelo platno, iz jednog
njih davali to za pravo, a da ne govorimo skoro do suza, zamolio ga da se prisjeti ugla dohvati postolje, drveno, nešto kao
o tome da su već dugo skupa u ovom po- onog dana kada se pojavio u Sarajevu, slikarski štafelaj, meće onu sliku – iako
slu i da je iza njih ostalo već pregršt cr- skupa sa zajedničkim ministrom finan- još nije skinuo platno, sasvim je jasno da
kava i drugih vjerskih objekata diljem sija Benjaminom Kalajem. On – da, ja, je riječ o slici – i kaže svome savjetniku i
Bosne – dakle, da li on zna zašto je ovu sinko – zamolio je Kalaja da mu prepo- glavnom arhitekti njegove biskupije: Po-
crkvu posvetio Ćirilu i Metodiju, svecima ruči dobrog arhitektu, vrhunskog, da po- gledaj, sinko. Ispod platna izranja slika s
grčkim. U prethodnoj rečenici prvo smo stavimo ovdje katedralnu crkvu. A znaš ogromnim Isusom, nestvarno bijelog tije-
upotrijebili glagol “reče”, a onda se ispra- li zašto sam to uradio, opet je pitao Josip la, a iznad glave mu oreol. Pod njegovim
vili pa dodali glagol “upita”, ne slučajno Štadler i, ne čekajući odgovora, prisjetio koljenima, sićušan, sav zarastao u skru-
niti tek onako, već zbog toga što to i nije se onog arhitekte, poznatog Bečlije, koji šenost, kleči mladić jarke kose, gotovo
bilo pitanje, barem ne između ove dvo- je donio nacrt katedrale u romaničkom narandžaste, cijeli je pokriven plaštom,
jice Josipa koji stoje na prozoru Zavoda stilu, ogromne, monumentalne, pola Sa- a dlanovi su mu sklopljeni pred dugom
svetog Augustina i gledaju crkvu koju je rajeva da prekrije njome. Kako se ono zva- bradom, lice uzdignuto, puno nade, oči
jedan zamislio u svojim snovima, a drugi še, sinko, pita Josip Štadler, a Josip Vancaš jazom otvorene, uprte u lice Hristovo,
je izvukao otud i nacrtao je u stvarnosti. mu odgovara: Heinrich von Ferstel, zvao se prelijeva se iz njih iščekivanje.
Nije to bilo pitanje, zbog toga što je Josip Heinrich von Ferstel, monsinjor, taj je izgra- Josip, ovaj prvi, Vancaš, sav zadrhti,
Vancaš vrlo dobro znao zašto je crkva po- dio Votiv crkvu u Beču, ili Katedralu u poput djeteta se zaleti prema slici i sasvim
svećena Ćirilu i Metodiju, ali i zbog toga Ringu, kako joj neki tepaju, ili Zavjetnu zbunjen uzvikne: Pa zar je moguće, zna-
što ga je Štadler svaki put kada bi kod crkvu, jer je izgrađena u zahvalnost Bogu či zaista postoji, stvarna je, nije plod mašte
njega vršio narudžbu pitao isto. Josipu što je spasio cara Franju od atentatora. E i predanja?! Josip Štadler se propinje na
Vancašu, naravno, nije padalo napamet taj! Takvu je htio da podigne i ovdje, a ja prste: Da, kaže, stvarna je, gledaj, to ti je
da odgovori, a Josip Štadler nije ni čekao mu rekoh da nije Sarajevo Beč i da nije kralj bosanski, kleči pred Hristom u predve-
odgovor, on, kao da je samog sebe pitao, Kallay car, a ja papa, već tek biskup u jed- čerje same katastrofe kraljevstva mu, a sliku
reče kako ga papa nije tek onako progla- noj maloj biskupiji, i zahvalismo mu se, i je na drvetu naslikao Jakop Belini prije više
sio baš biskupom bosanskim, već mu je on pokupi svoje papire i ode. E tada sam, od 400 godina. Ili pak, Lovro Dobričević,
u zadatak dao da radi na sjedinjenju ka- i opet se uzdiže na prste, zamolio Kallaya kaže Josip Vancaš. Da, sinko, ima ih koji
toličke i pravoslavne crkve i da poništi da mi nađe nekog nepoznatog arhitektu, i tako govore. Kazuje Štadler i to kako su
crkveni raskol i da opet bude jedna crkva skromnijeg, ako je moguće čovjeka na- mu je poklonili fratri u Kraljevoj Sutjesci
pod habitom Božijim. Eto, zato ga je po- šeg koji razumije ovdašnje prilike, i on (jesam li ovo valjano izgovorio, sinko), a
slao ovdje, u Bosnu, nad samu provaliju se obrati tvom profesoru Friedrichu von sada, eto, hoće da im se vrati, pa gdje to
koja se prije tolikih stoljeća otvorila po- Schmidtu, koji bez ikakvog razmišljanja, ima da se poklonjeno vraća, a to što sam
sred njihove crkve. dakle, posla tebe, sinko. Pogledaj, raširi im tada rekao da ću sve stvari koje su mi
Kada ga je papa Leon XIII, nastavio
je dalje Josip Štadler, postavio za biskupa
bosanskog, dao mu je u zadatak da ovdje,
u Bosni, u njenom srcu, u Sarajevu, da-
kle, podigne jednu katedralu, jedan stolni
kaptol. I on ju je podigao u samom cen-
tru grada, gdje je – znaš li to, sinko – bilo
zapovjedništvo bosanskih janjičara. Zar
to nije uspjeh, veliki, zapitao je Štadler,
propinjući se na prste, kao da bi da zavi-
ri preko crkvenog krova, onamo, na Se-
drenik. Onda je, još uzdignut na prstima
kao kakva balerina, svratio pogled desno
i preko glave Josipa Vancaša pogledao niz
ulicu. Vancaš je, sad već potpuno siguran
gdje ovaj uvod vodi, skrenuo svoj za po-
gledom Štadlerovim i obojica su u tom
trenutku gledala grupu učenika koja se

STAV 23/12/2022 65