Page 66 - STAV broj 407

DRUŠTVO

poklonili (oni kažu povjerili na čuvanje)
vratiti kada Bosna opet bude slobodna,
ta to je, i ovdje se izruguje franjevcima,
“samo izljev moga srdca i moje ljubavi,
nipošto pako juridička obaveza, meni je
Bosna te stvari poklonila”. Usnama prilazi
uhu Josipa Vancaša i šapuće mu da sliku
već sutra šalje u Zagreb i mirna Bosna, i
zagonetno se smješka.

ARHITEKTOVA KIVNJA
Kad su dva Josipa izašla iz biblioteke
u kojoj je, onom slikom i njenom tajnom,
sada uspostavljeno neko novo povjere-
nje između njih, dublje i stvarnije nego
je ikada bilo, Josip, onaj drugi, Štadler,
skrušen, počinje sa svojom poznatom be-
sjedom kojoj još niko nije odolio. Kaže
on da je pusti siromah, ništa manji nego
onda kada mu je onaj arhitekt iz Beča – a
Josip Vancaš dodaje Heinrich von Ferstel
– e taj, kaže Štadler, kad mi je taj donio
one nacrte za onu grdosiju, a uz to napa-
daju ga sada i fratri i prozivaju ga i pišu
pisma vlastima kako ih je prevario i pra-
ve od njega lopova. Onda zastane nasred konkretniji i bliži onom što mu leži na graditi običnu kapelu, eto, tek toliko da
hodnika i pogleda svog sagovornika rav- srcu. Kazuje on da onamo, na Pofali- se onoliki katolici, koji sve više pristižu
no u oči i kaže mu da mu je Bog svjedok ćima, ne radi on crkvu, sinko, da bi se otkako je izgrađena željeznička stanica,
kako mu je teže skupiti novac za novu kitio njenom ljepotom i novinama koje željeznička radionica i pilana, imaju gdje
crkvu nego vodu izbiti iz kamena, pot- oni, arhitekti, kako vidim, primjenjuju prekrižiti. Već nekoliko godina on je, sin-
puno zaboravljajući da govori čovjeku odnedavno posvud po gradu, ta to je, pra- ko, pod velikim pritiskom od radnika po
koji je već projektirao za njega desetine vo da kažem, preskupo za njega. Vancaš naseljima koji niču dolje kao ne znam ni
crkvi i da su sve podignute u najkraćem mu odgovara da neće biti ništa skuplje, ja šta, pa je, ipak, teškom mukom uspio
mogućem roku. ustvari tek za nijansu, nego, recimo, crkva da skvrca koju paru, da bude dolje jedna
Na ulici, dok se spuštaju prema ka- na Stupu, ali ga Štadler odmah prekida i crkvica, eto samo da nije kapela, već tako,
tedrali, Josip Štadler napokon postaje pita ga znali on da je na Pofalićima mislio kako da kažem, skromna u svojoj raskoši.
Mora da se naručilac Josip Štadler, prvi bosanski nadbiskup, štrecnuo od iznenađenja kada
je učenik velikog Friedricha Schmidta, zvanični arhitekt Vrhbosanske nadbiskupije, njegov
savjetnik za gradnju, iza kojeg te 1902. godine već stajahu ozbiljne građevine, pa Katedrala
Srca Isusovog, pa zgrada Zemaljske vlade, pa tek izgrađena bogoslovija i Crkva svetog Ćirila
i Metodija, i još stotine objekata, kada je, dakle, Vancaš prostro pred njega svoje nacrte, a oni
odisaše duhom secesije i bijahu ispresijecani crtežima njenih smionih dekoracija.

66 23/12/2022 STAV