Page 65 - STAV broj 292

U posljednjem ratu,
odlukom okupacionih
vlasti u Opštini Trebinje
na čelu s načelnikom
Božidarom Vučurevićem,
1993. godine most je kršten

u Perovića most, pod
izlikom da su Arslanagići
ustvari pravoslavci Perovići
koji su prešli na islam. I
selu je promijenjeno ime
pa se zove Perovića Most

šaka soli, ništa je ne bi moglo udobrovolji-
ti da se pomjeri makar za metar, te čekaj,
dostu, dok se tvrdoglavost u njoj sama od
sebe ne raspline. Tek poneki sustali kenjac
zanjakao bi gromovito sav prebijen pod
teretom ispod kojeg su mu se jedva nazi-
rale noge te bi se čovjeku pričinilo da će
se učas polomiti pod onolikom težinom
i survati u rijeku, i on i most pod njim.
I išli su još pješaci. Prolazili su sve
mršaviji i tanji seljaci noseći na leđima
veze duhana i ne ispuštajući škiju između
usana iz koje se dim vio ponad njih da si
ih na kilometar mogao prepoznati. Za nji-
ma, u tri obavezna koraka razmaka, hitale
su žene povijene pod mješinom iz koje je
mirisao sir, a za dimije šakom zakačeno
vuklo se dijete neveselo bacakajući svo-
ja krhka stopala po oblom kamenju, svo
zajapureno i crveno u želji da održi dugi
roditeljski korak raspet između brige za
potomstvo i straha pred onim što će doni-
jeti sutrašnji dan i nerodna godina, a oko
vrata ljuljali mu se teški vijenci sasušenih
smokava. I naposljetku, sve silovitija, te
godine krenu trava u spojevima između
južne dijelove nekadašnjeg misterioznog je danas obao i sklizak kao staklo; mogao kamenja gdje se zaustavljala voda i na-
bosanskog kraljevstva, čiji kraljevi i vla- bi se čovjek u njemu naprosto ogledati. kupljala prašina, a više nije bilo soli da u
stela izgradiše grad na obali Jadrana da Nakon stotinu i petnaest godina slave samom zametku uništi svaku volju sve-
zaobiđu skupe dubrovačke carine i njiho- i topota kopita koji ni noću ne bi usahao, mu živom za životom na ovom kamenu.
ve nemilosrdne carinike koji globiše za poslije jednog silovitog naleta raspoma- Prvih mjeseci mostar Arslan-aga, ko-
sol kao da je suho zlato. Taj grad i dobi mljene sirotinje što je hrlila od obale bje- jem će most na kraju i ime uzeti, grčevito
ime po tituli jednog od vlastelina koji se žeći pred Mlečanima s naramcima i bošča- je čupao svaku travku i tri puta na dan
zadnjih godina osili i zarati sa sinom i sa ma u koje su nabrzinu potovarili sav svoj izlazio navrh hrbata i prelazio most uzduž
ženom i sa samim kraljem – Herceg-No- imetak, naglo, kao presječen, utihnu onaj i poprijeko i zagledavao svaku pukotinicu
vi. Prostim rječnikom historije rečeno: nekadašnji život na mostu i sve se smiri i njušio svaku travku i odmah je čupao
preko Arslanagića mosta išla je trgovina kao da se nikome više nigdje nije puto- u korijenu. Ali trava, sto godina zauzda-
između Centralne Bosne i Herceg-Novog, valo. Otad prestadoše da hukte odozdo s vana konjskim kopitima, ljudskim taba-
a najviše se prevozila sol. Otvoren je, zbo- juga zmijolike karavane i da miriše sol nima, oputama na opancima i rasutom
ri jezik historije, 1574. godine i nikom izdaleka, prestadoše se ritati tvrdoglave solju koja je rastapala svaki život između
nikada nije palo napamet da izbroji sve mule koje bi, ukopavši se u go kamen na- kamenih glava, buknu kao nigdje. Ako
te silne karavane, tovarne konje, mazge sred mosta, zaustavile cijeli promet, pa bi je nađeš na početku mosta i iščupaš, dok
i mule, ili bosonoge seljake koji svojim se kolona otegla da je okom ne možeš sa- si otišao do nakraj i vratio se, čini ti se,
otvrdlim tabanima gladiše ovaj kamen da gledati. Džaba mrkva, i djetelina, i zob, i tri su nove na njenom mjestu izniknule.

STAV 8/10/2020 65