Page 62 - STAV broj 292

DRUŠTVO

nisam registrirao nikakve zvukove, sve
kretnje bile su kao na usporenom filmu.
“Pucaj! Šta čekaš”, pokušao sam da
viknem, ali nisam bio siguran da li sam
to učinio ili sam samo pomislio. Kupola
tenka poče se okretati prema Edinu. On
je u klečećem stavu, s nogom isturenom
naprijed, mirno nišanio i čekao najpo-
voljniji trenutak. Osman ne izdrža pa
skoči i pognut potrča tranšejom prema
lijevoj strani na kojoj se nalazio protu-
oklopni rov. Protrčao je pored nekog
borca koji ga pokuša zadržati, ali on se,
kao opijen, otrgnu i baci na grudobran.
Pucanj tenka i ispaljenje “zolje” slili
su se u jedno. Jutarnji povjetarac polahko
je tjerao dim prema padinama brežulj-
ka. Tenk iskrivljene kupole vrtio se u
mjestu, a na seoskoj cesti ležao je Edin.
Gotovo nepokretan, s ispaljenom “zo-
ljom”, koju je još čvrsto stiskao u ruci.
Više me ništa nije moglo zadržati.
Ne osvrćući se na pucnjavu i zvižduk
metaka, skočio sam i pretrčao do njega.
U tih nekoliko trenutaka ništa nisam
ni vidio ni čuo, a nije mi bilo ni važno. Glava mu je bila sva u krvi, teške povre- ušima. Opet me prenu galama. Nedim
Bio sam potpuno izgubljen. Zgrabio sam de desne noge i grudnog koša. Dva su ga je, pojedinačno pucajući, vikao: “Bježe,
ga ispod pazuha i povukao prema tran- momka previjala dok su ljudi preko nas eno ih bježe, udri ih sad!”
šeji. Nisam smio pomisliti na najgore. pucali. Skinuo sam šljem i stisnuo mu Tamno nebo rasulo je krupne kapi
Osman se hvatao za glavu i snebivao ruku. Poželio sam da mu tim stiskom kiše po nama. Pucnjava je odavno pre-
govoreći: “Pobogu, dijete, šta uradi?!” dadnem svoje snage, barem dio svog stala. Tenk, svaljen pored ceste, dogo-
Desno od nas, Nedim je bjesomučno života. Podigli su ga na nosila i trčeći rijevao je dok se iz njega još dizao jak
tukao po četnicima iz svog mitraljeza. odnijeli niz tranšeju. Ostao sam sam... stup dima. Navukao sam šatorsko kri-
Stropoštao sam se u tranšeju skupa s Sjedio sam nepomično, ništa oko sebe lo na glavu i zagledao se u daljinu, u
Edinom. Brzo su pritrčali ostali vojnici. nisam čuo, ništa osim nekog zujanja u brda. Ondje gdje se nazirala Trebava,
gdje se sastavljalo nebo s planinom.
“Evo Fikreta”, neko reče, i ja se u isti
ŠEHIDSKI RASTANAK mah okrenuh.
Fikro pozdravi podižući ruku. Uda-
“Danas smo odbili dva napada. Poginulo je dosta četnika. Drugi napad su predvodila rivši me po ramenu, upita: “Kako je,
oklopna vozila. Poginula su dva momka iz Srebrenika i jedan iz Gračanice. Sa munare u momci? Bogami, izdržaste.” Osman je
gradu se čuo ezan, četnici odmah granatirali. Sutra ćemo pokušati kontranapad, možda blijedo gledao u njega. Taman zazinuh,
kad Nedim upita: “Šta je s Edinom, ko-
i uspijemo. Sve je u Allahovim rukama. Ako poginem, selamite mi babu i mamu. Nek ne
žale, tako zapisano...” Edin. M., 22. decembar 1992. godine mandire?” Okrenem se i pogledam u
Fikreta. Stajao je spuštene glave dok se
kiša slijevala niz njegovo lice. “Momci,
Edin nije izdržao, preselio je u ratnoj
bolnici, dolje u Međeđi. Nisu ga stigli
transportirati za Tuzlu, imao je velike
povrede glave, izgubio je dosta krvi...”
Uzeo sam pušku i krenuo niz tran-
šeju. Fikret je još pričao, ali više ništa
nisam čuo. Išao sam vukući noge. Kiša
je padala i preko šljema mi se slijevala
niz lice. Slijevala i miješala sa suzama.
Nije me bilo stid dok sam prolazio, nije
me bilo stid niti me bilo briga. Čuo sam
Nedimov glas kako me doziva, ali se
nisam osvrtao. Nisam više imao snage
da se okrenem, niti za bilo šta. Jedino
što sam tada vidio bilo je nasmijano
lice našeg Edina, koje sam takvo htio
zapamtiti i kojeg se i dan-danas takvog
Posljednji zapis Edina Mujkića, šehida našeg ako Bog da. Draži od svih registara, diploma i ordenja, sjećam. Veselog i nasmijanog... I tako
taj komadić papira daje snagu iznova, iznova, iznova...
će ostati do zadnjeg dana. n

62 8/10/2020 STAV