Page 91 - STAV broj 356 - 357

iznese ovu šačicu Bosne, koju Šubići doma-
lo sasvim rastvoriše i zamalo je ne izbrisaše
sa svih historijskih listina. Vraćajući pogled
na pergamenu i ispisujući ime tog grada u
Donji Kraji, koji mu se u tom trenu čini
kao jedini i pravi ključ cijele Bosne, Pribo-
je moli Boga, svoga, jedinog, bogumilskog,
da Hrvatinov porod napokon ostane sasvim
vjeran Kotromanima i da podari snage ovom
mladiću da se ishrve sa svim burama koje
Bosnu čupaju.
I smjerni Priboje otpuhuje po tinti i
čeka da se sasuši, a među svjedocima rađa
se žamor. Sad sa svih strana lete rastvoreni
dlanovi prema knezu Vukosavu Stipaniću,
sinu Hrvatinovu. Neki ga zagrle, drugi ga
poljube, treći mu samo srdačno stegnu ruku,
ali svi spomenu i Baboniće, i Brbiniće, i Šubi-
će, i Mladena, i svu hrvatsku gospodu koju
Vukosav ostavi i priključi se ovamo, Kotro-
manima, u Bosnu, i obavezno ga, kao pravi
vitezovi, odlučno potapšu po ramenu želeći
mu tako dobrodošlicu i povratak istinskom
zavičaju i domu. Priboje šara pogledom po
njihovim peharima koje podižu uz želju da
ovim riječima koje on upravo zapisa zauvi-
jek crne oblake rastjeraju nad Bosnom. Po-
što se sasvim povukao u djedinsku hižu još
od smrti gospodara Stipana, sina Prijezdi-
nog, malo toga Priboje razumije. Ali jedno
je sasvim jasno – i zbog toga i jeste ovolika
svečanost i zbog toga jesu njega ovako sta-
rog podigli da im to i ovjeri – da su Hrva-
tinovi potomci iznimno važni za ovaj čas u
mučnoj bosanskoj povijesti.
I tako, čekajući da se tinta potpuno sa-
suši, zaboravljen od gomile koja se sada,
podgrijana vinom, sva zaplela u razmota-
vanje klupka intriga koje su ih vijale na sve
strane posljednjih godina, smjerni Priboje,
i sam podgrijan vinom, potanja u vlastito
zadovoljstvo. Malo je onih koji znaju za nje-
govu strast da svaku listinu složenu u kan-
celariji još od početka Bosne uči napamet.
Zato je – naliven sjetom, jer još nije naišao
na dijaka kojem će prenijeti svoje umijeće
pa da u pameti svojoj sačuva cijelu arhivu –
istinski uživao da zatvori oči i da ponavlja
u sebi sadržaj listina i sluša kako odjekuju
u njegovoj nutrini kao u kakvom dobro za-
zidanom sobičku do kojeg ni jedan plamen
ovog svijeta ne može doseći.
I dok se razdragano bosansko plemstvo
šepuri oko svog novog bana, sretno što im se
vratila odbjegla ptica, kroz Pribojevo ostar-
jelo tijelo poteći će riječi posljednje pove-
lje koju će njegov um sahraniti u pamuku
svoga groblja: “U ime oca i sina i svetoga
duha”, dobuje u duši Pribojevoj dok on na-
stoji da ostavi očne kapke otvorene, a opet
da ne vidi pred sobom ništa doli taj mrak
u kojem šumi škripa pera kao posljednji i
prvi zvuk na ovom svijetu, “Banica Jelisa-
veta i moj sin ban Stipan milost naju knezu
Vlkcu da je vira naju knezu Vlkcu da ne u

STAV 31/12/2021 91