Page 92 - STAV broj 356 - 357

DRUŠTVO

naju sužanj ni taljenik ni poručevnik”, ši-
rom rastvara Priboje očne kapke, oslušku-
jući ove riječi u sebi što ih zapisa jedan od
najboljih njegovih učenika, dijak Radin, i
maštajući da je sam u hiži djedovskoj i da
je oči sasvim zatvorio i sav se predao ovom
uzvišenom trenutku. “Ni da mu se ne svrže
vira za naju života i kon jega jegovu djitete-
vi dokoli ga ne sude četiri nadesete koji su
prisegli s banom Stjepanom knezu Vlkosavu
i s jegovom gospojom i s jegovom materiju
banicom Jelisavetom, bez jegove nevire i
bez jegove bvšćine nam ponesenija da m se
vira ne svrže ni jegovi djitetovi” – i ovdje se
Priboje sav zgrči u stolici od silnog užitka svojim daje svima na znanje da sada, pošto I opet podiže pogled i premjerava go-
koji u njemu izaziva ovaj sklop riječi koje smo poklonili ovom čovjeku tolike posjede, ste koje ban nastoji zadržati u kancelariji
u ovakav poredak može staviti samo jedan dolazi dio u kojem ćemo ga zauvijek svezati dok ih Priboje sviju ne pobroji. I prije nego
od desetine njegovih učenika – Radin, jer za Bosnu. I glas mu dahće prijetnjom dok spusti pogled, da na kraju i svoje ime pore-
taj će zapisati ovu povelju kojom se banica izgovara: “(...) i da služi gospodinu oružjem, da u slova, kimne on glavom prema banu
i njen sin ban zaklinju knezu Vukcu Stipa- kako može najbolje.” u znak da su svi pobrojani i da sada mogu
niću, sinu Hrvatinovom, bratu Vukosavo- Nakon posljednjih Pribojevih riječi, svi ići napolje za postavljen stol s kojeg miris
vom, da neće biti njihov ni talac ni rob ni značajno, kao da ih potvrđuju, kimaju gla- pečenja već zove. Ban sviju poziva u dvori-
sužanj. I tad, dok kroz svog uzdrhtalog Pri- vom, a Vukosav izvlači mač iz korica i sve- šte, a Priboje, polahko, sav naliven sjetom,
boja struje Radinove riječi kojima nam se čano ga primiče usnama i ljubi ga. Priboje svjestan da se na današnji dan ispisuje iz
predstavlja: “A siju knjigu pisa Radin dijak pri tom nastoji uhvatiti Stjepanov pogled, historije, zapisuje: “A siju knjigu pisa Pri-
u Ribičih na Katalinin dan na sveticu gos- jer boji se da imena svih prisutnih svjedoka boje dijak velikoslavnoga gospodina bana
poje banice”, osjeti on kako ga pomoćnik ne bi mogla stati na papir pa traži dozvolu Stipana na Mileh.” I stavlja tačku Priboje i
njegov lagano drmusnu i tad otvori oči sav od bana da ih, na dobro poznat način, izbje- dugo gleda kroz prozor prema velikom stolu
posramljen jer nije uspio da se odupre svo- gne sviju poimenično nabrojati, a opet da gdje se reda cijela Bosna, i moli Boga, svoga,
jim slatkim snohvaticama. svi ostanu pobrojani. Kad mu ban mahne jedinog, patarenskog, da ovakvo jedinstvo
I Priboje se nakašlje i tako privuče pozor- glavom, Priboje se ponovo povlači u svoju koje su pokazali pred njim zadrže zauvijek
nost okupljenih. Zatim ustane i počne čitati nevažnost, a plemstvu bosanskom pušta da i da ih niko, nikada, nikakvom potvorom
ono što je sročio i s čime treba svi prisutni se opet šepuri oko njega i da uživa u ovom ne rastavi i nahuška jedne protiv drugih.
da se slože. Nakon poznatog uvodnika: “V značajnom trenu. Sad nabraja “dobre Boš-
ime otca i sina i svetoga duha”, mramor se njane”: “(...) tepčija Radoslav i s bratijom, TRI TURBETA
potpuno zatrne i sada Pribojeve riječi za- knez Dragoš i s bratijom, knez Dabiša i s Od rijeke biju promaha i strah. Rekao bi
plove kroz četrdeset tijela, a Priboje podi- bratijom, župan Krkša i s bratijom...” čovjek da će tajanstvene sisaljke svakog časa
že pogled, kao kakav sudac, i zakiva ga u Tu podiže glavu i opet premjerava lju- iščupati i cestu i obale i usisati ih i izbaciti
Vukosava, koji stoji pred njim kao dijete, i, de pred sobom i broji ih i provjerava da u nebo kao lavu iz grotla usijanog vulkana.
kao da mu izriče kaznu, izgovara njegovo mu koji ne izmakne. A kada se uvjeri da je Odozdo, iz perspektive opkolitelja, ključke
ime: “Knezu Vlkosavu, sinu kneza Hrvatina glavne svjedoke stavio na papir, počinje sa kule morale su izgledati kao kakve rakete vi-
klučkog, jere ostavi hrvatskog gospodina i zapisivanjem ostalih i sabija redove da mu nute u nebo. Braniocima grada s ove strane
Bapšiće – naju milost djela.” I tu opet čini svi stanu i da se u cijeloj budućnosti zna da nije prijetila nikakva opasnost. Ali to bija-
stanku i nastavlja tek kada mu mlađahni ban je ovom uzvišenom trenutku koji on uhva- še samo privid. Ta ko bi ikada pomislio da
značajno mahne glavom, jer on, ban Stipan, ti u slova prisustvovala cijela Bosna. I piše utvrda na nedostižnom stijenju ima takvu
Vukosavu daruje dvije župe, Banicu i Vrh- Priboje: “(...) ot Zagorija župan Poznanj i s falinku pa da se dim iz bezdanog grotla u
banju, “od meje do meje i u niju dva grada, bratijom, ot Rame knez Ostoja i s bratijom, tili čas uspenje uz strme litice i obujmi cijeli
Kluč i Kotor, dokole je naše sime u Bosni i ot Uskopja Hrvatin Vlković i s bratijom, ot grad i zasjedne na kule, kao zlohudi ćuk koji
dokole viran nam je Vlkosav”, čita Pribo- Usore vojevoda Vojko i s bratijom i Vranoš najavljuje smrt?! Trećeg dana dim se zgusnuo
je, sasvim svjestan da je u ovom trenutku, Čeprnjić i s bratijom, ot Soli župan Budoš među zidinama, prelijevao se preko bedema
i samo u ovom, on najvažnija osoba u cije- i s bratijom i čelnik Hlap i s bratijom, ot i šunjao između stabala, uspinjući se sve do
lom bosanskom kraljevstvu, kako banovi- Trebotia župan Ivan i s bratijom, a k tomu Ljubice, tek sagrađene kule isturene prema
nu ovu potajice u svojim mislima imenuje i pristav ot dvora – vojevoda bosanski Vlk vrhu brda Breščica, da brani najosjetljivije
već godinama, uvjeren da će jednom iznići Ščitković, a drugi Vitanj Tihoradić.” prilaze. Iz dima izniknu bosanska vojska,
iz kotromanićkih boljara dovoljno snažan i
odriješit muž koji će se proglasiti kraljem. I Kazivalo se kako se grad Ključ pokaza kao neosvojiv u vrijeme
opet ravno u oči gleda Vukosava Hrvatinića
dok mu iz usta izlaze riječi koje je maločas kada posljednji bosanski kralj pobježe ovamo pred najezdom
poslagao po pergameni i koje jasno kazuju nezaustavljivih Osmanlija. Nakon nekoliko dana krvave opsade,
da je imetak dat samo njemu, “a ni jednomu
jegovu bratu ne dasmo, ni snovcu jegovu, opkoliteljima pade na um, ili im je to možda kakva starica
razvje knezu Vlkosavu”. I tu Priboje zna- došapnula, da spale svu trstiku na obalama sanskim, ondje na
čajno zastaje, opet prelazi pogledom preko
svih lica, a vlastito mu ozbiljno do smrti. Iz Zgonu, gdje se od pamtivijeka močvara razastirala, i da dimom
očiju Pribojevih izbija prijetnja i pogledom istjeraju bosansku vojsku i kralja natjeraju na predaju.

92 31/12/2021 STAV