Page 78 - STAV broj 319

KULTURA

Zazivanje cjeline

SVE ŠTO JE OSTALO

DA SE VIDI JESTE DNO

Marija Šuković, “Onostranost je prilika”, Međunarodni centar
Piše: Željko GRAHOVAC
za mir, Sarajevo, 2019.

rvi dojam koji je potpisnik ovih Oštrobridost duhovnopoetičkog postava
redova stekao o pjesnikinji Ma- pjesnikinje ovdje se najeksplicitnije uočava:
riji Šuković (udata Vučković) tom svemu što je ostalo da se vidi još samo
Pnije bio s knjigom u rukama kao dno ona suprotstavlja bol i onostranost kao
(ovom koju sada predstavljamo) – već, jedinu priliku (kao jedinu mogućnost ili jedi-
zanimljivo, kroz njen nastup na “Poet- ni pravi izbor) bića da zbilja bude to što jest:
skom maratonu”, koji je Gradska biblio- naime, da bude zapućenost Biću kao svom
teka Zenica prije godinu dana organizira- izvoru i uviru. Šta sve znače riječi poente:
la kroz trodnevni serijal online govorenja opasnost je izgovor? Znače to da su sve granice
poezije. Ova mlada žena recitirala je svoje s kojima se suočavamo (bilo da su unaprijed
i tuđe stihove perfektno, najbolje od svih povučene/nametnute, bilo da nam se u prvom
učesnika Maratona, što, kasnije ćemo sa- dodiru, kroz bol od udara i sudara takvima,
znati, i nije čudo: naime, završila je studij graničnima, učine) samo kušnja/izazov (u
opšte književnosti s teatrologijom i kao pozitivnom smislu) ili samo izgovor/oprav-
član Studentskog pozorišta Pale bila je danje (u negativnom smislu) upojedinjenom
tokom studija aktivna u scenskim nastu- biću: ako ništa u Svemiru ne stoji (i ne može
pima. Rođena je 1993. u Trebinju, do 18. stati/prestati), već se sve neprestano kreće i
godine živjela u Gacku, a danas u Saraje- preoblikuje – zašto bi upojedinjeno ljudsko
vu, gdje radi kao asistent konceptualnog biće u tom bilo izuzetak?! Sjajna pjesnička
umjetnika Jusufa Hadžifejzovića (u okviru sublimacija ovog jeste tekst pod naslovom
projekta “CKA Charlama”). “Poželjeh se mraka”:
“Zazivam te, Cjelino/ obrati mi se čita- “odzemljih se iz nadanja/ po tijelu osta-
vošću/ obećavam/ ostaviću male prolaze/ za doše crvi/ i aroma larvi/ u mojoj nozdrvi//
stvari koje žele/ da mi promaknu.” požurih od kopna/ i od gladnih rupa/ i susretoh kišu/ po
Ovi znakoviti stihovi stoje na samom početku kao moto ili koži mi zalupa// oslobodih oči/ umih zemlju s vida/ i zapeh jurišu/
prolog cijeloj knjizi; suptilno uhvaćen balans između polova ali voda stade/ nebo pusti svjetlo/ ne zadržah kišu// i jurih u svjetlu/
Cjeline (Punoće) i fragmenta (krhotinske prirode stvarnosti) ne videći ništa/ kopnom tvrde kore/ a nos mi prodisa/ kad šum omi-
već ovdje najavljuje onu tanku crvenu nit koja prolazi kroz ru- risah/ progovorih: more// primakoh se plavom/ sa morem u grlu/
kopis: redaktorskom zapažanju (a nije bez značaja da je jedna ranjiva koraka/ ronih mu duboko/ gdje se svjetlo tiša – / mrak; po-
od recenzentica ove knjige velika pjesnikinja Dara Sekulić!) na željeh mraka// pratiše me sitne ribe/ tragom masne krvi/ nasukah
kraju Bilješke o autorici (gdje se naglašava da ova knjiga “tretira se, usnula/ ti primijeti prvi”.
teme opskurnosti, prednatalnog i posthumnog perioda čovjeka, Upravo programski/profetski zvuče ovi stihovi u kojima se pje-
nedokučivih dimenzija s druge strane života, ali i teme o ljubavi, snikinja svodi/reducira na neko praiskustvo prožimanja elemen-
teme sopstva i međuljudskih odnosa”) moralo bi se dodati bar još tima: kod Maka Dizdara, recimo, možemo se susresti s ovakvom
jedno sintetizirajuće zapažanje – o opsesivnom pjesničkom pro- izražajnom silinom elementarnosti (koju ćemo nazvati, recimo,
pitivanju propusnosti/nepropusnosti energija čijih smo tokova “jednosintagmatskim štimanjem” harmonije iskaza, s povreme-
jedan rukavac, o metabolizmu unutrašnjeg života (duše i duha) nim, “prorijeđenim”, ali vrlo efektnim rimama) – gdje je, također
od kojeg, rijetko doduše, ostaju neki plodovi, o kojem (metabo- (vidi čuda!), riječ upravo o kušnji/iskušavanju onostranosti i o sa-
lizmu), doduše, svjedoče i neki trajniji i dragocjeniji invektivi/ šaptavanju s njom. Naravno da je oštrobridost u pitanju, kako bi se
tragovi, ali u kom uglavnom ipak prevladavaju izlučevine/ostaci/ inače i s čim bi se prelamale/odlamale/probijale te granice (koje su
otpaci kao produkt/teret/trag te razmjene sa Svijetom i sa samim i granice morala, i granice “dobrog ukusa”, i granice “lijepog vas-
sobom, koji, nažalost, ne služi više ničemu drugom, osim da se pitanja”, između svih ostalih), i to svakodnevno, počev od prerano
u njemu podavimo/ugušimo/utopimo (kao upojedinjenosti koje jutrom neočekivanog kucanja na vratima:
pripadaju Biću i koje su Njemu zapućene). “zorom umilno kucanje/ i iza vrata ‘dobro jutro’/ nisam za kom-
“Gore nad površinom već je dosadno/ Sve što je ostalo da se vidi šijski šarm/ al’ nazuh obzire/ i privide da progledam/ a onda upi-
je dno// Vrijeme je bola/ Onostranost je prilika// Sirene su glasne tam/ ‘zašto me budite/ baš u svitanje?’// umotani u pleteni nemir/ Vi
kad uvo izvoru spustim/ Pjevaju: opasnost je izgovor” (“Prilika”) ste novi/ i vonjate na samoću/ a ja što liježem sa zadnjim mrakom/

78 16/4/2021 STAV