Page 79 - STAV broj 319

nisam za kafu dok zijeva sunce// i sve što ćemo podijeliti/ je zadah
memle u haustoru/ prije no se vratim/ tek zagrijanom krevetu/ na OTETA VRAĆENA
kojem prede mačka” (“Smetnja”)
Od ovakve, svakodnevno-usputne, sve do one u srž kosti oš- Škripim, vazduh oko mene žuri. Vraćena mraku
trobridosti, koja podrazumijeva i tzv. “velike teme”, značajnije i Nestaću, a ti tu na koži sija mi nešto
sudbinski referentnije motive i sadržaje (kao što je ljubav): nadomak mog bijelog sna jezivo tvoje.
“ja nisam ono što bi poželio voljeti/ tek što možeš da me vidiš ko ispraćaj, na prstima.
valjalo je truda// jer ne zalistah u saksiji gdje me posadiše/ ja sam Ne, mene ne bole tvoja lutanja
divlja biljka/ odbjegla u drumove da diše/ kamene cipele i razlog Šta radi tvoja ruka kroz svjetlost
buntovnika/ apstraktna slika/ isklijala avangarda u bašti krompi- na mojoj ljusci od kože ni ovlaš kvašene usne
ra/ uskok preko reda, utroba nemira// dok vaše stvarnosti zaziru od zašto mi brojiš pršljenove suzama mojim
isteka/ ja sam rijeka, ja sam hladna rijeka// zaobiđite me uštirkani, kad ćeš me sutra ja nisam naučena da se bojim
ovo je pjesma smrada/ ja sam nokat koji urasta i ne marim// neka predati podzemlju ukočenu ni neba, ni sjeni svoje.
meso ispašta” (“Neka meso ispašta”).
Žestina, dakle; kako li uhu u kom može da se smjesti odrednica i ostaviti
“žensko pismo” zvuči ova i ovakva izazovnost/oštrobridost/žestina ko što se ostavljaju stvari koje venu! Mene su vukle magle
(kao ovaj, recimo, trostih kojim započinje pjesma “Nered”): i pijane subotnje noći
“Više nisu bitne ivice/ davno je postalo rastopivo sve što me uz- Šta me ti diraš sad i mamio me neput
buđuje./ Gdje su granice koje se ne smiju preći?” kad će me sutra dirati mravi jer nisam znala kud poći
Djeluje li kao izraz i kao očitovanje “slabije polnog” ovo i ova- i iz ušiju će mi cvjetovi rasti mene su ulice hranile
kvo rezimiranje/poentiranje ljubavi: “postojiš samo ti, koji si sebi uz moje ime ne mermeru u travi svojim niskostima
ja/ i ja koja sam tebi ti”? Kako nam se čini ovo i ovakvo zajedništvo, ko da počivam – a ja oteta! i nisam znala koga imam
uklesano u znakovito dekliniranje/gradiranje samoosjećanja ništav- ni ko me ima.
nosti, u stihovima minijature pod naslovom “Zajedno”: Oteta
“Nekad tako želim da te svi odbace/ da se samo meni možeš noktima još netruležnim tragam Zašto se predano povijaš
vratiti// Nekad tako želim da presuši more tvojih snova/ a ja da ti da te izgrebem do smisla. nad mojim strastima
budem jedina oaza/ u pustinji očaja// Nekad tako želim da te nema/ zašto moju tugu sačekuje tvoja klopka
a ja da sam ništa/ i da barem zajedno – ne postojimo”...? Ako je ovo iza svakog ugla
jedan od aforističkih/gnomskih sažetaka prve knjige poezije: “gdje na prostoru srama, na prostoru rugla…
god da krenuo/ najmanje je cilja/ najviše se luta/ najmanje je odre- Ti si ispovijest moje nemoći
dišta/ najviše je puta” (“Savjet”) – kako ćemo onda moći iščitavati moje gladi, i onih noći
i razumijevati neku drugu, treću... knjigu ove pjesnikinje? Na to samoće…
pitanje svako za sebe mora odgovarati: ja kažem – s najvećom pa- Samoće.
žnjom i s užitkom, siguran sam! n

STAV 16/4/2021 79