Page 68 - STAV broj 277

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
U gasulhani

NE BOJ SE TI MRTVIH

Nemalo poslije prvog umrlog koga sam gasulio valjalo mi je gasuliti
drugog, ovaj put bebu od svega nekoliko mjeseci. Gasulio sam i dječaka, i
mladića, i čovjeka srednje dobi, i oronulog starca. Gasulio sam i bolesnog
i zdravog, i umrlog od smrti i stradalog u nesreći. Ako ćemo do kraja,
gasulio sam i onog ko je čuvao bešvakat i onog ko za Boga nije znao
Piše:
Safet POZDER

jećam se svoje prve posjete “Ba- progoniše u snu, a opremih ih dosad i šta nepredviđeno desi – u gasulhani je
kijama”. Bit će da smo bili treći, ogasulih dvije stotine. ipak bila druga priča.
možda i četvrti razred medrese, Ipak, nije išlo sve tako jednostavno. A, onda, Šemso, moj dragi ahbab, ode
Ste smo, u sklopu nastavnog Još dok sam, kao student FIN-a, maštao iz Prozora u Ljubuški, a ja dođoh na nje-
predmeta Imamet, imali čas praktične o svom prvom imamskom angažmanu, govo mjesto, posve iznenada i neočekiva-
nastave, i to ni manje ni više nego u “Ba- povremeno bih se susreo s tom temom no. Lijepa džamija, fin džemat i sve kako
kijama”. Za one koji eventualno ne znaju, koja mi, ruku na srce, ne bi prijala. Vele treba. Samo da niko ne umre – mislio sam
“Bakije” su pokopno društvo, a praktična mi kako je jedan stariji hodža došao u i gotovo se molio u sebi. Prethodno sam
nastava učenika medrese u tom kontekstu neko hercegovačko selo kao softa. Bezbe- išao nekoliko puta do Mostara i s voza-
mogla je značiti samo jedno – gasuljenje, li, plašio se umrlih i gasuljenja. Ali, kad čem pogrebnog auta preuzimao umrle,
odnosno kupanje i opremanje umrlih. će nešto biti, ono i bude. Već prvih dana doduše iz drugih džemata. Kao i onomad
Sjećam se da smo prvi put u životu njegovog boravka u tom mjestu umro je u “Bakijama”, motrio sam mrtvozornike
imali priliku gledati kako se gasuli umr- čovjek koga je valjalo gasuliti. Nije bilo i čudio se njihovoj ravnodušnosti i ruti-
li. Pokazivali su nam profesionalni gasali, druge nego stisnuti zube i uraditi ono što ni s kojom se ophode prema umrlima.
a mi smo gledali u različitim pravcima, se mora. Gasuleći ga s nekim starijim čo- Jedan mi je čak pričao da u gluho doba
ponajmanje prema umrlom, krupnijem vjekom (srećom, insan nikada ne gasuli noći, tamo u sitne sate, ima običaj, kad se
čovjeku bez jedne noge. Da, bilo nas je sam pa je odmah lakše!), mladi softa bio gradska vreva smiri, otići do mrtvačnice
koji smo u startu odustali i svojevoljno je usplahiren i obazriv, vjerujem, i dosta i presvući i opremiti ponekog umrlog za
izišli iz prostorije. Koliko se sjećam, neko spor i nespretan. U jednom momentu na- pogreb. Jasno, radilo se o katolicima čija
od nas se i onesvijestio, ali su mnogi – trljao je ruku umrlog sapunom koji mu je se posljednja priprema za budući svijet ra-
među njima i ja – ostali do kraja. Kako? – kad će ti nešto biti – iskliznuo iz ruku. zlikuje od naše, muslimanske. Naše umrle
– nek’ ja znam! Hud, sageo se da ga dohvati, a zaboravio preuzimala su vozila naših medžlisa, dok
Iskreno, čudio sam se osoblju “Baki- na onu savijenu ruku koja ga je kroz koji bi se ostali nerijetko za pogreb pripremali
ja” na rutini i bezbrižnosti s kojom su tren snažno pukla po glavi. Mogu samo baš tu, u mrtvačnici. Vjerujem da sam ga
pristupali vrlo stresnom i nezahvalnom zamisliti kako je sve to izgledalo. gledao razrogačenih očiju. Upamtio sam
poslu. Izišao sam iz “Bakija” pun pomi- Pred kraj studija na FIN-u prese- da mi je rekao: “Ne boj se ti ovih, oni ti
ješanih dojmova i osjećanja, prateći mog lio mi je otac. Gasulhani nisam smio neće ništa! Živi su opasni.”
dragog profesora hafiza Hrvačića u stopu ni blizu. Sve je obavio moj dragi Šem- Ne znam je li čestito prošla i hefta
sve do medrese. U jedno sam bio sigu- so-efendija. Kroz glavu mi je prolazi- na mjestu imama u novom džematu, a
ran, a za jedno sam donio čvrstu odlu- la smrt nane Seide i još nekih starijih već mi javiše da je sutra dženaza. Odra-
ku. Bio sam siguran da ću noćima nakon žena. Gasulili bi ih negdje pod kućom. sla, muška. Razmišljao sam: ako kažem
toga isključivo sanjati mrtvog čovjeka Sjećam se da bi se u zemlju pobola če- “ne smijem”, svako će reći “kakav je to
bez noge i svakojake mrtvace koji će me tiri koca koji bi se zaogrnuli dekama, hodža”, a, opet, ako pristanem i uđem
progoniti. Čvrsta odluka bila je nedvo- ponjavama, čaršafima ili onim što se u gasulhanu, nema mi hajra od života.
smislena i jasna: mogu kroz život raditi imalo. Ibricima bi se pronosila voda, a Konačno, ušao sam u gasulhanu i opre-
bilo šta, biti hodža i prolaziti kroz sva mi, djeca, virili bismo sa sigurne uda- mio umrlog. Nije se desilo ništa. Nisam
moguća sita i rešeta, ali opremati umr- ljenosti i čekali da se sve završi. Šemso ga ni sanjao te noći. Zapravo, i lik sam
le – to neću, i tačka. Nikada! I kako to je mog rahmetli babu gasulio u gasu- mu skoro bio zaboravio. Ne znam je li to
obično biva, nikad ne reci nikad, pa se lhani. Omanja sobica tri s tri nije mi neki odbrambeni mehanizam organizma
ni jedno ni drugo ne obistiniše. Ni te ulijevala sigurnost. Onako na meraji se, koji ono čega se boji ili što ga optereću-
noći, niti ijedne druge, mrtvaci me ne ako ništa, moglo uredno pobjeći ako se je negdje potisne i “odloži na sigurno”,

68 25/6/2020 STAV