Page 56 - STAV broj 312

DRUŠTVO

dozvolu za gradnju, ali odgovora nije bilo dugo. Taj se posao
rastegao kao ni jedan do tada. Sljedeće godine već su počeli
sumnjati da im neko to namjerno radi, pa su godinu poslije
već razvezivali svakojake pretpostavke: ili su arhitekti iz Gra-
đevinskog odjeljenja Zemaljske vlade još bili kivni na njih što
ih zaobiđoše, pa sada razvlače bez potrebe i tako im se svete,
ili je taj Stiasny nešto krivo uradio u projektu, ili su, pak, do-
dade neko na kraju i ovu mogućnost, sarajevski Sefardi, usli-
jed ljubomore na njihov budući hram, pokrenuli svoje veze
pa potplaćuju službenike da razvlače s dozvolom. Bilo kako
bilo, na kraju iz Građevinskog odjeljenja dođe obavještenje
da se u projektu, ako hoće dozvolu za gradnju, moraju uraditi
određene preinake.
Bili su zbunjeni. Neki su htjeli da ponovo zovu Wilhelma
Stiasnyja, neka on, brate, radi preinake jer se dobro naplatio.
Oni se uporno držaše svoje ideje jer smatrahu da je ta varijanta Sarajevu, kako se objekt zvanično nazivao, dobiše tek u martu
najjeftinija i da je dužan učiniti korekcije bez ikakve dodatne 1901. godine. I na kraju, kada vidješe tražene korekcije, sami
naknade. Drugi su se baš toga najviše bojali. Oni su strahovali se sebi nasmijaše jer su se bojali da će im zgradu srezati za ci-
da, ako Wilhelma zovnu natrag, još će više rasrditi domaće ar- jeli sprat pa neće biti veća od hrama sefardskog.
hitekte pa dozvolu neće dobiti nikad. U tim raspravama izgu-
biše još dvije godine. NICANJE HRAMA
Naposljetku, ispostavi se da su sve njihove sumnje bile kraj- Gradnja je išla toliko brzo da se o tome pričalo po cijelom
nje izlišne i da je svaki arhitekta morao misliti i na ideološku gradu. Vodeći ljudi Austrougarske jevrejske opštine išli su
stranu svog objekta, odnosno da nikada ne ispušta iz vida per- glave uzdignute, ponosni, jer je brzina gradnje govorila da
spektivu iz koje će vlast gledati na njegovo djelo, što je Wilhelm novca imaju, da ne pitaju za cijenu i da njihovom gradilištu
Stiasny potpuno zanemario. Stoga povjeriše da korekcije na mogu pristupiti samo najbolji među majstorima. Graditelj
njegovom nacrtu uradi Karl Paržik iz Odsjeka za visoku grad- sinagoge bio je Ludwig Jungwirth, kako to kazuju hroniča-
nju Građevinskog odjeljenja Zemaljske vlade. Tako dozvolu za ri, i samo njemu imaju zahvaliti za spas obraza. Izgleda da
izgradnju Hrama Austrougarske Izraelitske vjerske opštine u je bio izuzetno nagodan čovjek. Prema zapisniku sa sastan-
ka s tadašnjim predsjednikom Jevrejske opštine doktorom
Rotkopfom održanog 28. decembra 1900, Jungwirth je izja-
vio da ne očekuje da mu Jevrejska opština isplati cijeli iznos
od 61.000 kruna, koliki je bio predračun za izgradnju sina-
goge, te da je “spreman izgraditi hram pod uslovom da mu
do završetka izgradnje isplate 20.000 K, a ostatak od 41.000
K u deset godišnjih rata sa kamatom od 6 procenata, što bi
godišnje iznosilo 5.570,59 K”. Iz ovog zapisnika, kao i iz još
nekih dopisa vladinog komesara za grad Sarajevo upućenih
Zemaljskoj vladi BiH, mnogi hroničari zaključiše da je ra-
zlog odlaganja izgradnje ipak bio finansijske prirode, a da je
sva ona priča o njihovim sumnjama i nedoumicama i dugo-
godišnjem iščekivanju odgovora iz Građevinskog odjeljenja
ustvari tek predstava za čaršiju i sunarodnjake Sefarde.
Tek nakon pristanka Ludwiga Jungwirtha da mu poslo-
vi budu isplaćivani cijelu jednu deceniju, sve je poteklo kako
treba i hram bijaše dovršen za nešto više od godinu. Već 30.
Svim građanima septembra 1902, kako to stoji zapisano u hronikama Jevrejske
opštine, aškenaski sarajevski rabin Samuel Vesel, koji je istog
Bosne i Hercegovine tog dana unaprijeđen u nadrabina, osveti ovaj hram i pod nje-
gove svodove uđoše prvi vjernici. Aškenaze svoju sinagogu
namjerno izgradiše u pseudomaurskom stilu, kako je to ono-
upućujemo najiskrenije mad bilo u modi, da njome svima, a naročito Sefardima, jasno
pokažu da nisu prekršili hiljadugodišnju zakletvu i smetnuli
čestitke povodom 1.marta, s uma svoju prapostojbinu, Izraele, neka mi desnica usahne,
ako te ne pomenem.
Osamdeset godina kasnije, kada arhitekta Mladen Gvoz-
Dana nezavisnosti den udari svoju zeleno-žutu “Papagajku” pored same sinagoge
i nagrdi njenu okolinu, nikome više neće biti važne nekadašnje
jedine nam domovine razmirice između sarajevskih Aškenaza i Sefarda. Odavno tih
razmirica više nema. Doduše, ni Jevreja više skoro da nema, a
ona šačica što preživi holokaust i ostade u svom gradu i nakon
Bosne i Hercegovine. četverogodišnje opsade i svih poslijeratnih nevolja, odavno, ov-
dje, u ovom hramu, vrši vjerske obrede i sastaje se o jevrejskim
praznicima, ne pitajući se ko je s koje strane svijeta i kada do-
šao u ovaj grad i kojim su jezikom njegovi preci govorili. n

56 26/2/2021 STAV