Page 54 - STAV broj 202
P. 54
DRUŠTVO
Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ
ismo često u prilici sresti osobe čija
životna iskustva imaju karakter
filmske priče. Jedna od takvih oso-
Nba jeste Šefik Sadiković, ratni vojni
invalid, vatrogasac i planinar iz Vrnograča
kod Velike Kladuše. Ovaj pedesetčetvero-
godišnji demobilizirani borac 506. kladuš-
ke brigade Armije RBiH s porodicom živi
u naselju Mekanovići pored Vrnograča. U
proteklom ratu bio je akter nekih od sud-
bonosnih akcija i operacija, među kojima
se posebno ističe situacija kada je potpuno
nenaoružan zarobio 17 vojnika tzv. Narodne
odbrane Fikreta Abdića, kao i zarobljavanje
haubica u Grmeču, zbog čega je i nagrađen
značkom “Srebreni štit”. Pored redovnog
posla u Vatrogasnoj službi, Sadiković se iz
hobija bavi biciklizmom, skijanjem, saku-
pljanjem različitih stijena i etnografskih
eksponata te planinarenjem. Nije poznato
da je iko u Krajini obišao više planinskih
vrhova u Evropi i boravio više puta na ne-
kim od bosanskohercegovačkih planina
nego što je to učinio Šefik Sadiković.
DVAPUT IZBJEGAO STRIJELJANJE
Prije rata radio je u Sloveniji, a potom i
u velikokladuškom “Agrokomercu”. Kako
kaže, u porodici su se bavili poljoprivredom, KRAJIŠKI
ručno su obrađivali zemlju i patili se kao i
većina komšija. “Samo Bog zna koliko sam
se naorao i nakosio ovih njiva i čaira”, za-
teritoriju tzv. Autonomne pokrajine Zapad- ROBINZON
počinje Šefik svoju priču. Početkom rata u
Bosni i Hercegovini uključio se u jedinicu
koja je držala prve straže. U redovima Ar-
mije Republike BiH boravio je sve do na-
stanka “prve autonomije”, kada je ostao na
na Bosna: “Dok se u Hrvatskoj ratovalo, mi
smo ovdje već stražarili. Kad se zvanično
proglasilo ratno stanje, oformili smo prvu
samostalnu četu koja je nešto kasnije, for- KRUSO
miranjem Teritorijalne odbrane, priključe-
na u odred braće Mujagić. Rat sam započeo
kao borac, a sredinom 1993. godine već sam
bio zamjenik komandira čete. Imao sam tad
27-28 godina. Kad je prvi put pala linija,
ja sam išao ranjen, s gipsom na nozi. Prije
nego što je proglašena autonomija, imao
sam kontakt s komandantom Hegom, koji
je već bio prepoznao kud sve to vodi. Nas
nekoliko je znalo da je Fikret Abdić ubačen
igrač, ali niko nije znao razmjere onoga što
će uslijediti. Sve vrijeme postojanja ‘prve
autonomije’ nisam imao ni trun dileme i
jedva sam čekao da 5. korpus oslobodi Ve-
liku Kladušu. Ispočetka sam bio kod kuće
i na sve načine sam izbjegavao da idem na
liniju. A i oni su više voljeli držati me kod
kuće jer sam svojom pričom mnogo ljudi bio
okrenuo od ideje o autonomiji. Kasnije su
me zvali iz komande brigade i nudili mi da
budem komandant bataljona ili komandir
54 17/1/2019 STAV
Na Magliću
