Page 64 - STAV broj 369

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (47)

ČETNIČKA OFANZIVA

I PAD CRNE RIJEKE

“I, imamo li razloga za brigu?”, upita mama. “Bogami, Dino, ne znam
šta bih ti rek’o. Držite najnužnije stvari u ruksacima, nešto što možete

Piše: Ammar KULO ponijeti a da vas ne optereti, da se može brzo kretati pješke. Jake
su snage uključene u ovu ofanzivu. Nije bezazleno. Svašta se može
desiti. Upravo idem u Olovo po zadatku”, reče Meša.

“Ćao”, reče će mi smeđokosa djevoj- ili onaj način. Nikako biti jednoobrazan
ka dok sam otvarao vrata našeg izbjeglič- u garderobi iz humanitarne! Dobijali smo
kog (nazovi) stana. Blago se nasmiješila. zauzvrat ono što je selo nudilo – mliječ-
“Uma”, dodade. Imala je krupne crne oči, ne proizvode, meso, jaja ili povrće poput
jasno izražene usne, savršeno poredane bi- krompira, mrkve i luka. Jednom riječ-
serno bijele zube. To je bila rijetkost vidjeti ju, pravi srednji vijek i trampa. Umijeće,
u ovo ratno vrijeme, kada nije bilo zubara vještina šivanja, dizajna, izrada odjevnih
niti materijala za popravak, niti je to bio kompleta mijenjalo se za “naturu”, za po-
prioritet pored ranjenika koje je trebalo ljoprivredne artikle.
sanirati, a zatim se skrbiti o njima. Este-
tika je postala misaona imenica. SVE JE IZGLEDALO CRNO
Nevjerovatno je lijepa djevojka koja I TEŠKO OSIM UME
je pokucala na vrata, činilo mi se da ju je Uma odmahnu rukom dajući znak
neko “istrgnuo” iz Burde, modnog časopisa da je došlo zbog nečeg drugog. “Trebam
čijih je primjeraka mama imala napretek. nešto za čitati”, reče. “Aha... Imamo Do-
Ne znam koliko sam tako stajao i zurio u stojevskog, Sheldona, Steel, Selimovića...
jednu tačku, njene smijalicu, nejasno proz- Kući u Olovu još mnogo toga. Zatrpano prvom susretu. No, kada je nešto vrijedno,
borivši: “Molim?” Bilo je u tom “molim” je, al’ bi se mogli pomaći ormari... Što bi valja se potruditi! A Uma je definitivno
i čuđenja i neke zadivljenosti, kao da je u željela?”, upitah je i već sam bio prešao zaokupila sav slobodan prostor moje ma-
ova tmurna vremena opće krize, beznađa, na “ti”, kao da se znamo već dugo. “Nešto šte! I ne samo moje, već i svih momaka i
rata, u ovaj novembarski dan druge ratne lagano”, odgovori Uma. “Aha... To ne bi momčića u selu i šire. Brzo se od usta do
godine zalutala, van konteksta, toliko lijepa, mogla biti ruska klasika... Recimo Shel- usta prenosilo vijest o dolasku lijepe Musi-
toliko u kontrastu, gotovo kao neka vrsta don... Evo Krvna veza, mislim da je ro- ćanke. Toliko sam razmišljao o Umi da za
lijeka, kao mehlem, odmor za oči i dušu... man i ekraniziran!”, predložih joj. Sada mene druge djevojke, “djevojčurci”, sada
“Zovem se Uma! Trebala bih gospođu su uloge bile zamijenjene, ona je zurila i prije, kao da nikada nisu ni postojale...
Dinu”, pojasni. Trgnuh se iz neke vrste dok sam se ja raspričao šta me je dojmilo Tek na trenutak sjetio bih se Anere, raz-
“opijenosti” i najzad jasno rekoh: “Mama baš u toj knjizi... mišljajući kako joj priopćiti da smo došli
nije tu. Brzo će doći. Mogu li ja nekako “Pa, dobro, vidimo se”, reče na rastan- u slijepu ulicu.
pomoći, prenijeti joj da ste dolazili... Pret- ku. “E, eeee, ne može tako... To ti je na Osim Ume, sve je izgledalo crno i teš-
postavljam, radi... šivenja... pletenja?” revers! Petnaest dana maksimalno, onda ko. I sam njen dolazak bio je dio drame.
Mama je bila pravi umjetnik. Nekada za penali!”, izgovorih to strogo i ozbiljno, po- Četnici su iskoristili zaokupljenost Armije
svoju dušu, krojila je po šnitove, šila, ple- put kakvog revnosnog bibliotekara koji je RBiH u borbama oko Vareša i zauzeli sela
la, ono što bi joj se dopalo, što je vidjela u cijeli radni vijek uredno vodio evidenciju na crnoriječkoj visoravni. Bio je to dio teri-
časopisima, na TV-u, u prolazu na nekom o zaduženim knjigama. torije na tromeđi između vareške, olovske
elegantnom... Sada je isto to radila. Ovaj “Penali?”, podiže obrve Uma, u znak i ilijaške općine. Navodno je bio potpisan
put, isključivo po narudžbi, isključivo za čuđenja. “Znaš ono, kazne za propušte- nekakav sporazum sa srpskom stranom “o
lokalne mještanke. Teško, gotovo se nika- ni rok... Recimo, pet Deutsche maraka... nenapadanju” na lokalnom nivou. Kako
ko nije mogla kupiti odjeća. Dobivalo se Pa, pošto je besparica... U tom slučaju pet god, mir se održavao sve do prije nekoliko
nešto iz humanitarne. Ko zna iz kakvih krugova do banje i nazad... sa mnom!” Na- dana. Ustvari, bila je to kontakt-tačka, pro-
zaliha, ko zna kojim putevima, dolazilo bi smijala se na moju dosjetku, čini mi se već stor preko kojeg se trgovalo potrepštinama,
se do komada tkanine, materijala... Dje- naviknuta na laskanja, dok sam ja crvenio informacijama, visokotarifnom robom... U
vojke su željele biti primijećene na ovaj i sam iznenađen otkud tolika hrabrost pri običnom narodu, napaćenom, izmučenom,

64 1/4/2022 STAV