Page 67 - STAV broj 369

bosanske, i njegova pratnja, jer knez bo- Izabrao je, vele, hadži Uvejs još jedno i lukavštine za koju govorahu da joj ni li-
sanski sasvim je dostojan ruke patrijarho- zadovoljstvo, od onih škrtih koje mu nuđaše sičija nije ravna. Zbog toga ga Hadži Uvejs
ve. I hodi djed preko Vrhbosne, uz Hrešu, uklete hodidjedske zidine, iz kojih nikako odmah sutradan htjede posjeći. Ali ranom
a gore u novom dvoru, svaki čas nadnose nije izlazio, ni kada je trebalo pokupiti ha- zorom dojahaše iz Sarajeva pred kapije ho-
sokolovo pero pod nos Radina Jablanića i rač s dizdarskog timara u Ljubogošći pod didjedske tri poslanika bosanskog defter-
ištu od Boga da ga održi u životu dok did Romanijom vrijednog 5.7000 akči. Šapu- dara Mahmut-efendije. Oni rekoše da ih je
ne dođe i otvori mu svojom molitvom vrata talo se potajice da mu, osim naslade nad njihov gospodar poslao da zamole dizdara
smrti kroz koja ćemo svi, prije ili kasnije, uzničkom mukom, poseban merak bijaše da pričeka s katilima. Hadži Uvejsa silno
morati proći, i na jedino njegovo pitanje: da uvečer zađe na drugu stranu hodidjed- zagolica ovo defterdarovo zanimanje za pro-
“Hodi li, djeco, djed?”, odgovaraju sasvim skih kazamata, koji bijahu još dublje u stije- stog harambašu te ti on odgodi smaknuće,
skrušeno: “Evo ga, hodi djed, hodi, skoro nu uklesani i u kojima, iza sedam željeznih ali ne da bi ispunio želju defterdarovu, već
je, samo što nije dohodio.” vrata, i sedam kalauza teških i po hiljadu da bi dokučio kakve to koristi ima jedan
I Osmanlije, u čije ime izvjesni vojvoda dirhema, osam stražara čuva srebro koje se ugledni carski službenik od života jednog
Barak preote ovaj grad od Radosava Pavlo- krišom, u noći bez mjeseca, u pratnji polo- prostog hajduka za kojeg se priča da je tek
vića, zvaše ga u svojim defterima i sidžili- vine Uvejsove vojske, u kočiji prekrivenoj
ma Hodidjed. I njima se ovo neobično ime crnom čohom, prevozilo iz kreševskih rud-
zasigurno dopalo pa postaviše u Hodidjedu nika pa se gore u Hodidejdu kovao novac.
posadu od pedeset dobro naoružanih lju- Tu je Hadži Uvejs otvarao drvene škrinje i
di, a u podrumima, s jedne strane, ozidaše skidao se potpuno go, pa dlanove sklapao u
najtvrđe tamnice što ih je Bosna vidjela, a s pregršti i zabadao ih u bijele akče i zahvatao
druge tajne prolaze i ćelije u kojima su naj- po zvektećim kovanicama, smijući se poput
povjerljiviji kovači, izblijedjeli od vječitog jurodivog. Kada bi dobro izmiješao svijetle
mraka razbijanog tek plamenovima baklji, srebrne puljke, zahvatao bi punu pregršt pa
kovali srebrne akče. Kako su svi gradovi, ih uzdizao visoko ponad glave i puštao ih da
dvori, kule i utvrde u Osmanskom Car- odozgo sipe po njemu i zveckaju i kotrlja-
stvu pripadali državi, tako i ovdje postavi ju se po kamenom podu i tandrču oko nje-
ona svog namjesnika, dizdara, a historija ih ga kao šejtanova nejač. Drugačije se kupao
upamti tek nekolicinu. nije, nego tako, srebrnim akčama, pričahu
Sto i više godina nakon što Osmanlije okolo i kletu se svim i svačim da nikada
preuzeše ovaj grad zapovjednik u njemu ni jednu nije otuđio, nego ih samo zahva-
bijaše neki Hadži Ejnehan-aga Topalović, tao dlanovima i polijevao po sebi kao da su
kojeg historija zapamti i pod imenom To- mjesečeva voda.
pal Inhan-aga, ili Inhan šepavi, a u godini Uprkos svim ovim pričama, Hadži Uvej-
u kojoj ga spominje, dakle 1565, dovezeno sovom zapovijedanju nad Hodidjedom niko
je ovamo iz Kreševa 8.520 drama ili 26,3 kg nije mogao naći ni truna zamjerke i činilo
srebra, kako to zabilježi njen smjerni sluga se da će se karijera jednog od hodidjedskih
Hamdija Kreševljaković. Taj Ejnehan, ili dizdara zaokružiti u savršenstvu. Možda bi
Inhan, sagradi džamiju ponad Baščaršije, i bilo tako da sejmeni godine 1639. ne uhva-
na Kovačima, koja se više njegovim ime- tiše u busiji podno Karaule nekoliko hajdu-
nom ne zove, već je narod prozva Lubina, ka i dovedoše ih ovamo, u Hodidjed u zapt.
po hadži Ahmedu Lubi, koji je obnovi na- Među njima bijaše i neki Zuko, čuveni ha-
kon pohoda Eugena Savojskog kada planuše rambaša od Kladnja, govorahu za njega da
sve džamije u Šeheru. po prilici ne bijaše ničemu, i da okom nisi
Pola stoljeća nakon šepavog, historija imao šta vidjeti, gologuzina i suh k’o grana,
spominje nastranog dizdara i njemu pripi- ali bijaše u njemu nekog nepojmljivog div-
suje najzanimljiviji događaj svezan za ovaj ljeg bijesa koji mu davaše snagu volovsku,
grad u oba carstva. Priča kazuje ovako: bila
je godina 1639. i dizdar na Hodidjedu bija-
še neki Kazgani Hadži Uvejs. Zapovijedao
je taj s pedeset dobro oboružanih mustah-
fiza, tobdžija, džebedžija, abaza i pasbana,
govorahu oni kojima se dalo brojati. Bijaše
mrka čela i nadaleko poznat po strogosti.
O njemu kolaše priča po cijeloj Romaniji,
a slijevaše se i do Baščaršije i dalje niz ci-
jelo Sarajevsko polje, kako ga nikada niko
nije vidio da se smije. Volio je, vele, zaći u
podzemne hodnike pod Hodidjedom, gdje
u stijene bijahu uklesane nadaleko pozna-
te tamnice, te naslanjati uho na zid i na-
slađivati se jaukom, stenjanjem i jecajem
utamničenih jadnika, a posebna poslastica
mu bijahu zapomaganja onih koji su čekali
zoru da se u njoj na katilskim kladama sa
smrću sastave.

STAV 1/4/2022 67