Page 53 - STAV broj 429

„Pretpostavljao sam da
zarobljavaju samo muškarce.
Nas je nekoliko pobjeglo
preko Jadra i pažljivo smo
se kretali i krili u obližnjem
šumarku. Izvirivali smo da
vidimo šta se dešava u selu.
Nakon dvadesetak minuta,
koliko je pucano iz raznog
naoružanja, približili smo se
selu i mogli smo vidjeti da
kradu auta i druge stvari od
naših imućnih komšija. Zatim
su počeli da bježe. Kada smo
bili sigurni da više nema
vojnika, krenuli smo ka selu,
smo otišli u šumu Birač. U šumi smo bili izbjeglica, bilo veoma teško. Zbog nedo- a kako smo se približavali,
još tri naredna dana. Svako je otišao pu- voljnog poznavanja jezika i američkih za- tako smo pronalazili i
tem za koji je mislio da je najbezbjedniji. kona, za sve im je bila neophodna pomoć.
Ja sam se uputio ka selu Gradina. I tu sam „Rođak Bajazit mi je pomogao u mnogo nailazili na tijela naših
se nekoliko dana krio u šumi, dok s jednom stvari. Danas sam zaposlen kao zavarivač, najmilijih, koje su pobili.“
grupom nisam uspio doći do Cerske, koja a moja supruga Sabina radi kao medicin-
je tada bila slobodna. U Cerskoj sam ostao ska asistentica. Sin Jakup je rođen u Bosni
sve do njenog pada“, prisjeća se Hamidović. i Hercegovini, a kćerka Jasmina ovdje, u četiri i po mjeseca pa prošle godine dva
Nakon pada Cerske, koja je bila trn u Hartfordu. Pokušavamo ići naprijed, život mjeseca. U ovoj sam godini već bio i u Bo-
oku neprijateljima, Hamidović je s grupom ide svojim tokovima, ali traume su i dalje sni sam proveo dvije sedmice, a dolazim
ljudi uspio preći do Kladnja, odakle su otišli prisutne i one nikada nisu i mislim da neće opet, ako Bog da, za dva mjeseca i ostat ću
u Živinice, gdje je našao roditelje i sestru. ni nestati. Išao sam na liječenje kod psihi- neko vrijeme. To me raduje. Između odla-
U Živinicama je ostao do 1998. godine, jatara i u Švicarskoj dok smo bili, ali i ov- zaka u rodno mjesto, radimo na tome da
a u međuvremenu se oženio i dobio sina. dje... Inače, u Connecticutu, u Hartfordu se održi i da se s koljena na koljeno pre-
„Bio je to vrlo težak život jer nismo mo- Bošnjaci žive prilično dobro. Svi su se snaš- nosi sjećanje na naše šehide. Ovdje živi
gli da se vratimo u Zaklopaču, a nisam mogao li. Radimo, imamo svoje kuće, naša djeca moj brat i nekoliko naših komšija sa svo-
naći adekvatan posao. U augustu smo otišli se školuju i rade. Mi stariji pričamo svojoj jim porodicama i mi svake godine u svom
u Švicarsku, gdje smo ostali dvije godine. djeci, da znaju ko su i odakle potječu, ali džematu pravimo tevhid. U Americi nam
Kada smo dobili obavještenje da moramo i da nikad ne zaborave ni naše šehide, ni je veoma lijepo i dobro nas tretiraju. Ame-
napustiti Švicarsku, obratili smo se ‘trećim Zaklopaču, Vlasenicu, Bratunac, Srebre- rikanci su nas odlično prihvatili i imamo
zemljama’ i Amerika nam je odobrila ulaz, nicu, Cersku...“ sva prava. Ali, bez obzira na to koliko je
tako da smo 24. augusta došli u Sjedinjene Uprkos svemu što je doživio i preživio, sve ovo lijepo, ja iako razumijem svakog
Američke Države, u državu Connecticut, u Hamidović naglašava da ne može bez svoje ko je morao otići, ne daj Bože nikom da
kojoj i danas živim i radim.“ rodne Zaklopače. svoj toprak napusti usljed okolnosti pod
Na samom početku Hamidoviću je, „Često idem i nešto pomalo radim, kojim smo mi morali otići“, zaključuje
poput većine bosanskohercegovačkih popravljam. Bio sam prije dvije godine Hamidović. n

STAV 26/5/2023 53