Page 62 - STAV broj 331

DRUŠTVO

Zapisi između ratova (75)
IMAO SAM 18 GODINA I GLEDAO

KAKO SE IZ MOJE PANCIRKE

DIMI OD OVEĆEG GELERA

Do nas iza kuće dva momka iz Živinica donose još jednog ranjenika.

Ovaj je jako jaukao i zapomagao, bio je ranjen u stomak. Zvao sam
momke preko ceste dovikujući imaju li poziciju da pucaju s RB-om
Piše: Amir HASANOVIĆ na tenk. Odmahnuli su glavom i nastavili pucati. Procjenjivao sam
koliko ćemo moći ovdje držati odstupnicu. Dok su mi misli letjele
kroz glavu, nisam ni primijetio da je tenk već izašao iza krivine i
da se sprema opaliti. To se i dogodilo.

ilo je tri sata ujutro kad smo do- Idemo u rat kao u neku igru, a ipak potpu- nisu htjeli ukrasti. Nasuprot nje, na dru-
bili naredbu da ustanemo i da se no svjesni da gubitak u toj igri znači smrt gom kraju, nalazila se mala dvorišna zgra-
spremimo pod punu ratnu spre- prijatelja i suborca. Danas sam svjestan da da s dvije male sobe i dva ulaza, okrenu-
Bmu. Nije to bilo ništa novo niti smo bili zakinuti za vrijeme koje nam niko ta prema dvorištu. Na ulazu u dvorište, u
nepoznato, jer dan prije naši su krenuli u ne može nadoknaditi, doba koje su momci, kanalu, ležao je još jedan mrtav neprijatelj,
odbranu sela Ulice kod Brčkog. Već neko- u nekim drugim zemljama, gdje nije bilo koji je vjerovatno stradao dan prije, ali su
liko dana četnici napadaju ovo mjesto i sve rata, provodili u zabavi ganjajući djevojke. ga njegovi ostavili.
su prilike bile da će uskoro doći do velikog Mi smo to vrijeme potrošili na rat, na od- Prvih nekoliko minuta bilo je sve mir-
napada na ovom dijelu posavskog ratišta. branu onoga što smo prepoznali kao sveti- no i mi smo samo provirivali iz svojih bu-
Teškom smo mukom došli do naših li- nju. Nije mi bilo žao tada, nije mi žao niti sija, a onda se začula pucnjava i eksplozije
nija odbrane. Još večer prije pokreta naš ko- sada, a sutra, ako bi trebalo, išao bih opet. iz pravca u kojem su naši nastavili prema
mandir nam je rekao da ćemo sutra upravo Akcija je mogla početi i napokon je ne- bunkerima. Znali smo da to znači da je po-
mi morati odraditi glavni posao. Cilj je bio stala ona napetost iščekivanja. Ušli smo u čelo ostvarenje pravog našeg cilja i dolaska
da što moguće tiše uđemo i osiguramo bor- selo tiho, krećući se od kuće do kuće i pro- u selo, ali smo također znali da naš boravak
bene linije duboko među kućama u ovom vjeravajući je li sigurno, te sve to znakovima u njemu više nije tajna i da će neprijatelji
naselju. Na samom ulazu u naselje Ulice javljali drugima. I tako jednu za drugom. poslati pojačanje na nas.
primamo zadnje upute naših komandira. Pogledao sam oko sebe, imao sam što i vi- Bili smo u pravu! Nakon samo ne-
S nama su još dvije jedinice, jedna iz Ži- djeti! Tipično posavsko hrvatsko selo koje koliko minuta začuli smo tenk kako se
vinica, a druga iz Srebrenika. Tu se dodat- je palo pod neprijateljsku okupaciju. Kuće pali i turira negdje oko centra sela i koji
no naoružavamo ručnim bombama, a kao nisu bile samo spaljene već i pokradene. je bio udaljen nekih 200 metara cestom
znak raspoznavanja u selu dogovoreno je Zjapile su stravično prazne, a dvorišta su od nas. Čuli smo kako kreće, a buka mo-
da nosimo žute trake, i to strogo vezane bila toliko zarasla u travu da su one manje tora je bila sve jača i jača, što je značilo
oko glave. Jednom smo drugom prilikom kuće bez krova samo provirivale iz šikare. samo jedno, ide k nama, melje asfalt…
naletjeli na neprijatelje koji su kao i mi Prilikom prolaska kroz prvi dio sela bili Zveket tenkovskih gusjenica na asfaltu je
imali crvene trake oko ruku i eto ti vraga i smo vrlo oprezni. Ostavljali smo odstupni- stvarno jezovit i tjera adrenalin u tijelo.
teških pitanja: “Koji ste vi, a koji ste vi?” cu da nam neprijatelj ne bi zašao za leđa, a Nije bilo panike, samo onoliko straha ko-
Kad su se spazile oznake, onda je nastala i kako bismo osigurali prostor koji smo već liko je dovoljno da te drži na oprezu, ali to
frka i rokanje. Zbog svega toga, trake smo pročešljali. Na jednoj takvoj ostajem i ja, nije važilo za sve. Jedan od vojnika iz Sre-
nosili oko glava. a sa mnom u dvorištu jedne stare kuće još brenika, koji je bio s nama, odjednom usta-
Razmijenili smo još pokoji pogled ohra- četvorica. Na samom ulazu na kapiju dvo- je, dolazi do nas i govori da odlazi pozvati
brenja, a meni je u oči upao moj prijatelj rišta u kanalu je na stomaku ležao mrtav pojačanje. Kakvo crno pojačanje? Mi smo
Ahmed, koji je po licu i rukama sav bio srpski vojnik. Preskočili smo ga i krenuli odstupnica. Oni rade svoj dio, mi moramo
namazan maskirnim bojama. Upitao sam dalje. Dvorište u kojem smo zastali bilo je svoj! Ali prije nego sam išta uspio reći mo-
ga: “Što će ti boje, pa idemo u selo, a ne u ograđeno metalnom ogradom od ceste, uz mak se udaljio nestajući iza susjedne kuće.
šumu?!” Još mi u ušima zvone riječi koje koju je paralelno bila složena nekakva sta- Hamza pretrča od ćoška kuće do nas i
je izgovorio: “Neka neprijatelji misle da ra cigla. U dvorištu kuća stara bar 60-70 čučnu. Pokaza u pravcu momka koji je od-
na njih idu ljudi, a ne djeca!” Kada se sada godina, ozidana zemljanom ciglom, dok je lazio i pita šta se dešava. Prenio sam mu, a
sjetim tih riječi, skupi mi se u grlu; i jesmo krov bio pokriven starim crijepom “bibe- Hamza po običaju prodrma svoj šljem na
bili djeca, on je imao 20, a ja baš napunio 18. rom”, toliko trošnim da ga ni neprijatelji glavi. “Ne smeta mi što je otišao. Ako se

62 9/7/2021 STAV