Page 66 - STAV broj 428

DRUŠTVO

Tuzla – stećak na grobu umrlog mora

DŽAMIJA ZA DŽINDIJE

Smatra se da potječe s kraja 16. stoljeća i da je sagradi

Tekst i fotografije: Izet PERVIZ Mustafa džindija, sin Turali-begov, a obnovi Husejin Čauš,
Turali-begov unuk.

vdje je nekada bilo more. Leža- bedeme, izmisli grad i Tvorac ga pozva, novoskovanim pojmom: isoljavanje. Za
lo je na umoru stoljećima, vje- jedan i jedini, u milost svoju svekoliku. U tom riječju, u doba kada ljudi sasvim za-
kovima, kroz milenije. Voda je gradu uknjiži uspomene, a snove svoje, i boraviše zamisliti život bez soli, uputiše
Oisparavala, a so se zgušnjavaše u zločine svoje, i sve svoje, zatoči u muzeje se niz vrijeme Gradovrh i Grad. Svi ljudi
kristale. Zimi, izdaleka, odasvuda, dolaza- i tad vrijeme sabijeno u njima poteče una- s obala Soline, oko Jale, pod Majevicom
hu pregladnjeli kopitari, kao na pojila, da trag. Otad sanja kako će se vratiti na poče- pođoše za njima. I so tad zatvoriše u tuzluk
ližu snijegom razblaženu so. Zvjerinje im tak, tu, na mjesto gdje je nekada umiralo i stranim riječima osoljavahu vlastiti jezik
postavljaše stupice, nemilosrdno čerečeći bolesno more, a životinje dolazahu i liza- da bi bolje odredili svoje mjesto u svekoli-
njihova vitka tijela. Snijeg bijaše crven od hu mu smrtonosne rane. (Ako je vrijeme kom svijetu razlika. I tad imenovaše svoj
njine krvi. Vukovi ovdašnji još tad doznaše koža na licu Boga, onda nam, uprkos na- grad. I tad Turali-beg podignu džamiju u
da je posoljeno meso ukusnije. To znanje šem dosadašnjem trudu, još ne polazi za Polju. I tad Mehmed-aga podignu džamiju
prenesoše na čovjeka. Dvonog, on se izvuče rukom da iz njega istisnemo lik Mustafe na Jali. I tad sinovi Turali-begovi sasjeko-
iz pećina i zarobi cio svijet. On pripitomi džindije, sina Turali-begova.) še lužnjak i istesaše ga u džamiju i u njoj
vučije rođake, ukroti vatru, zavrti koleto I vrati se u doba kada još ne izmisli- zarobiše dušu soli, i hrasta, i čovjekovu.
i otkotrlja se niz džombaste drumove po- še rat. Ovdje, nad sahranjenim ostacima
vijesti. U tom kotrljanju on isuka mačeve mora, gdje zaostali instinkti iz duboke MLADALAČKI BIJES
iz zemlje, skroji gvozdene košulje, izmisli prapovijesti donosahu daleke potomke I opet se vratiše i opet jezdiše kroz
tocilo i na njemu, sasvim po svojoj mjeri, praslonova, opet je učio vaditi osoljenu vrijeme. Njihova lica rasplinjavaše se u
oblikova novi svijet – ponekad je taj svijet vodu. Suze umorenog mora sipaše on na agoniji. Tad sretoše franjevce koji bježa-
ličio na vaznu za praznično cvijeće, a kat- vrela tijela glinenih posuda osovljenih hu iz Zvornika i nosahu pod miškom ču-
kad na urnu za smrvljene čovjekove ko- na tumbaste noge i strugaše s njih bijelu dotvornu sliku. Na njoj, vele, Majka Bo-
sti. Na kraju se opasa palankama, zasadi dušu isparile vode. Tu svoju radnju obgrli žija nadnosi se nad sina, a on, beba, leži u

66 19/5/2023 STAV