Page 68 - STAV broj 428

DRUŠTVO

nema od njega i da su tuzlanske džindi- Niko već deset godina ne napada na Tuzlu. Pa ipak, Mustafa,
je navikle na njegovu ruku, kao što konj
navikne na ruku gospodara i da je najbo- uprkos bijesu s kojim se bori u posljednje vrijeme, ne
lje ono vrijeme kada su žitelji grada kivni zanemaruje svoje dužnosti. Svakog jutra nakon sabah-
na one koji ga brane, jer ne dao Bog vre-
mena u kojem će Mustafa dobiti priliku namaza izvodi on svoju malobrojnu vojsku, ovdje, na Lug, uz
da pokaže sve svoje vještine. I strese se, hrastovu šumu. Tu uvježbavaju naučene vještine koje još ne
sav, Turali-beg, jer najednom vidi sebe iz
vremena kada je bio Mustafinih godina i upotrijebiše u pravoj bici, protiv pravog neprijatelja.
željan boja i slave. I vidi sebe iz vremena
kada su ga bitke i smrti i krv ogorčili i preuzmu emocije i da onaj dječak u nje- što su visile niz dijelove ogoljenih staba-
nikako ne može podnijeti pomisao da bi mu ponovo izraste i slomi se pred očevom la i njihov miris, sve to dovodilo ga je do
i njegovi sinovi morali proći kroz iste ne- brižnošću, i pod očevom ljubavlju, i pod ludila. Ljutito bi zatezao uzde, iznenada,
podopštine i da je u čovjeku najjače ono očevim autoritetom, jer ako je on, otac a konj bi se tako bolno presavio, njišteći
o čemu sanja, a da ga najviše slabim čini njegov, Turali-beg, morao da gine i da se prepadnuto i propinjući se svom duži-
ono što je dosanjao i što se pred njim iz iznova rađa u stotinu bitaka i da se danas nom, da bi se svaki jahač našao na zem-
sna izlilo po javi. I sav se tada, svim svo- kvrči pod stotinama rana, onda njegovi lji. Ali ne i Mustafa. On bi se zalijepio za
jim, zavlači u riječi odgovaranja, i probada sinovi moraju osjetiti i uživati u onome konjski vrat i sav nestao u njegovoj grivi
s njima Mustafu kao najoštrijim noževima za šta se borio. da se činilo kako je ono velika krasta a ne
sve dok ne osjeti kako se iz njegovog sina I pita ga Turali-beg: “Ko je danas ubrao jahač. Okretao bi konja stravičnom brzi-
izlio sav bijes. Čini mu se tad, nikada mu jabuku na Gradini?” A Mustafa se snebi- nom i nanovo ga nagonio na stablo hrasta i
neće oprostiti što se ostavio nauke i ona- va kao kakav dječarak, stidljivo kaže: “Ta udarao sabljom bez milosti. I tako sve dok
kav, sav kržljav, da nemaš šta vidjeti kada zna se, oče.” A ovaj, Turali-beg, zaključu- se sa smorenog konja ne bi počele odva-
sjaši s konja, poželio biti ratnik, Mustafa, jući razgovor, kaže: “Eto vidiš.” A u zraku ljivati prave ponjave pjene, a sablja se sva
njegov mezimac. vibrira ono neizgovoreno. Tada Mustafa, zatupila da je sada odskakala od stablo i
A Mustafa, mladić sujetan, polahko opet, mada je sebi već stotinu puta u ovih presavijala se i zviždala kroz zrak cvileći.
se raskravljuje, milo mu od riječi hvale, deset godina obećao da neće, spominje Nakon toga, shrvan, padao bi u postelju
očevih. Osjeća, duboko, kako još nije čo- džamiju, neka mu dozvoli onda da izgra- i ne bi se danima pridizao, prvi put zane-
vjek samostalan i kako mu treba očeva di bogomolju, samo za njih, za džindije, marujući svoje dužnosti i preskačući sva-
podrška, meškolji se, kao kakav mačak, odmah uz onu šumu na Lugu, uz vježba- kodnevno vježbanje sa svojim vojnicima.
i zna da će već za koji tren, kada zajaše u lište, da se više ne miješaju s ostalim svi- Jednog dana, kada ga spopade onaj bijes
noć da se vrati u Tuzlu, osjećati bijes i mr- jetom i da ne trpe njihove poglede pune pa se Mustafa okomi prema šumi gdje sva
ziti samog sebe jer je opet, i opet, i opet, prijekora i zlobe. Mada odgovor zna, opet vanjska stabla bijahu ogoljena njegovom sa-
i sve tako u ritmu biča koji oskakuje po će mu Turali-beg reći: “Eno vam džamije bljom, desi se da mu sablja puče, cijuknu i
konjskim sapima, opet je dozvolio da ga u Polju.” A Mustafa će sav nestati u šapa- prepolovi se, a odbijeni vrh frci i udari Mu-
tu: “Da, oče.” Sad jedva čeka da se rastanu stafu posred čela, natjera mu krv. On zauz-
i zna da džamije grade oni koji su se kao da konja, baci ostatak od sablje i, ne brišući
pobjednici vratili iz bitki s ratnim plije- krv što mu se slijevala niz lice i na košulju,
nom, kao njegov otac, Turali-beg. onako kržljav na nogama, zaputi se u čaršiju
kod kovača Husnije i uskoro se vrati otuda,
DUŠA SAGORJELA OD ČEŽNJE vukući za sobom ogromnu testeru koja se
A onda prebaciše Turali-bega u Smede- izvijaše i proizvodiše čudne zvukove, pune
revo. Sad Mustafa više nije mogao obdanice jeze. Za njim je trčao kovačev kalfa, te se,
doći ocu, ljut, i tražiti da ga odmah pošalje kada stigoše do prvih hrastovih stabala, i
u boj i trpjeti očeve pridike i pokoravati se on prihvati žage i počeše da žagaju. Obori-
njegovim savjetima. Bijes u njemu kiptio še hrast bez predaha i odmah se okomiše na
je iz dana u dan i Mustafa bijaše sve za- drugi i do noći srušiše preko trideset staba-
tvoreniji. Činilo mu se da bi eksplodirao, la, a jedva su se na nogama držali.
samo da mu nije bilo svakodnevne vježbe i Trećeg dana pojaviše se tesari iz okol-
galopa uz Gradinu, na tom putu razastirao nih sela i navališe na ona stabla, a Mustafa
je crninu iz sebe i prolijevao svoju žuč. Ni iđaše od jednog do drugog i ohrabrivaše ih,
u Zvornik više nije odlazio da moli Meh- a i sam se hvataše sjekire i posla. Uskoro
med-hana i njegova sina Ahmed-bega, i na Lugu stajaše hrpa hrastove japije i oku-
Husein-šaha, i Šaban-bega, i Hizri-bega, pljenom narodu tek tada bijaše jasno šta
ni jednog sandžak-bega zvorničkog on više je Mustafa naumio i od tog trena i najveće
neće moliti da ga pošalje u rat, jer je odav- gradske prznice prestadoše zavrtati palcem
no sasvim jasno da je otac njegov, moćni po sljepoočnici – Mustafa je šenuo. Sa svih
Turali-beg, zabranio svima da se povinuju strana sjatiše se majstori i greda po greda,
zahtjevima njegovog sina Mustafe. Kada bi udarac po udarac, stade se ondje, pod Gra-
ga nesalomivo svladao onaj bijes, sada bi dinom, na rubu Luga, uzdizati džamija.
se hvatao sablje, uzjahivao konja i udarao Mustafa se ostavi sablje i vrati se nauci i
oštrimice po stablu hrasta. Zaletio bi se mir se vrati u njegovu dušu sagorjelu od
strmoglavo svom brzinom i ošinuo svom čežnje. Dugo se još pričalo da je u džamiji
snagom i osjetio kako se hrastova kora od- onoj zauvijek zatvorio svoj bijes i želju da
valjuje uz gromko cijepanje. Te crne krpe se okuša u pravom boju. n

68 19/5/2023 STAV